МАРКО ЦАР: ПЕТРОВ АРХИПЕЛАГ
„Bilo je to u doba kada su bogate zemlje, načičkane industrijama, nakrcane radnjama, otkrile novu religiju, projekat dostojan napora koje je čovek podnosio milenijumima: napraviti od sveta jedno veliko preduzeće.”
Rene Viktor Piles “Proklinjač”
(Marko Car: «PETROV ARHIPELAG», «Treći Trg», Beograd, 2009)
Kašnjenje
Petar je voleo da peške odlazi na posao. Tako je bilo i jutros; dok su pored njega promicale reke skupih i elegentnih automobila, hodao je nogu pred nogu, uporno i brzo kao kakav budistički monah.
Negde u blizini centra sustigao ga je Nikolas Zavidov, kolega sa posla. Zaustavio je na čas svoj crveni automobil.
„Upadaj”, povika Nikolas.
„Ne, hvala, hoću da hodam.”
„Danas si na odmoru?”, upita Nikolas.
„Nisam, samo hoću da hodam.”
Nikolas klimnu glavom u neverici i odveze se dalje.
Petar je nastavio. Uskoro se našao u samom centru grada. Tamo se radnje još nisu bile otvorile, ali su prodavačice stajale pred vratima, cupkale zbog zime i čekale poslovođe da im otključaju.
U izlogu jedne prodavnice nudila su se skupa vina.
U izlogu druge najnoviji audio i video uređaji.
U izlogu treće stajali su izloženi ženski kostimi na lutkama.
Bilo je mnogo radnji...
Jedan biro se upravo bio otvarao. Kroz prozore, Petar je video kako se sekretarice užurbano kreću, kao navijene, možda kao oni likovi u japanskom pozorištu.
Nedaleko odatle, proticala je reka. Petar je zastao na mostu i nagnuo se ka vodi koja je bila mutna i neprozirna. Gledajući je, mogao je jasno osetiti kako vreme nepovratno otiče.
Kosmos
Petar je opet zakasnio na posao. Stoji na velikoj terasi, na sporednom ulazu u poslovne prostorije firme za koju radi. Napolju je vedro i Petar želi da odloži trenutak ulaska u kancelariju. Kroz prozore vidi svoje kolege i koleginice koji već sede pred uključenim monitorima i vredno rade. Taj prizor je nepodnošljiv i on diže pogled ka nebu, ka bledom dnevnom Mesecu.
Odjednom primećuje kako mu se, s leđa, približava Gospodin Leon, visoki menadžer kompanije. Petar bi mogao da šmugne pre nego što ga ovaj vidi, ali ne želi da ispadne kukavica. Ostaje mirno da stoji.
„Dobar dan.”
„Dobar dan.”
Gospodin Leon gleda šta to Petar gleda…
Gore, na plavom nebu, stoji kao zakačena ta anemična mesečeva kugla. Čudan je i bled taj dnevni Mesec. Vide mu se ona usahla mora, vidi se bolje nego noću da je u pitanju lopta, nebesko telo. Na Petrovo iznenađenje, Leon kaže: „Znaš, Petre, gledajući Mesec, shvatam da smo mali, sićušni. Letos sam na francuskoj rivijeri gledao zvezde...”
„I?”
„I osetio sam se tako mali, beznačajan.”
Petar se pita otkud ova filozofska crta kod gospodina Leona? Je li sve samo štos, teatar, koji je Leon smislio da se približi Petru, nešto iz priručnika za menadžere? Leon ćuti. Na trenutak, i on i Petar su samo dva ljudska bića izdvojena iz tog užasnog kupoprodajnog odnosa u kome jedan prodaje svoj rad i život ambiciji drugog.
Gledaju Mesec. „Možda je i Leonu, kao i njemu žao što neće dan provesti napolju, trčeći po šljunku pored široke reke koja teče u susedstvu.” Tako razmišlja Petar. „Kako su mali pred beskrajem kosmosa, kako su samo smrtni. Kako je samo lepo biti ushićen pukim postojanjem, po sebi, barem na tren.”
Ali Leon iznenada gleda na sat i kaže: „Ipak, sva ova filozofija neće nam pomoći da ostvarimo rast akcija.”
Petar ćuti, praveći se da razume Leona, da odobrava, klima glavom. Kao po komandi, obojica se okreću, odlaze prema vratima. Ulaze smrknuti i ozbiljni u radne prostorije.
Kosmos ostaje napolju, usamljen i neopisiv.Marko Car