Amika.rs

МАРКО ЦАР: ПРИЧA


Pokloni gospodina Smita

Sneg se topio, točkovi automobila i cipele prolaznika raznosili su sneg pomešan s blatom i otopljenom vodom. Nesrećni pešaci na prelazima pokušavali su da se sklone u stranu i uteknu od bezobzirnih automobilista koji su ih polivali vodom iz mnogobrojnih bara. Asfalt se brzo krunio i propadao, baš kao i pre nekoliko godina popravljene fasade. Posvuda se vukao taj osećaj nestalnosti, propadanja, privremenosti, prevare... Jedino su još skupi automobili na parkingu ministarstva odavali utisak solidnosti, delovali su kao gosti iz nekog drugog, jačeg, sredjenijeg sveta.

U jednom takvom automobilu, koji se približavao pomenutom parkingu, udobno zavaljen na zadnjem sedištu gledajući kroz prozor, sedeo je jedan gospodin neodredjenih godina, prosede kose i plavih očiju...

Sladjana je stajala pred dilemom. Obući kaput ili izaći napolje, na hladnoću, u mini suknji i majici? Ako izadje tako, prehladiće se, ali ako se ogrne, niko neće moći da vidi njenu figuru, njen ten, njenu fatalnu ženstvenost, a današnji ministrov gost je toliko važan za njenu karijeru sekretarice, možda i za njen lični život. Jer ministar, njen ljubavnik i poslodavac, stavio joj je već do znanja da je veoma važno da se na današnjeg gosta iz jedne moćne korporacije ostavi veoma dobar utisak...

Sladjana je bila skona maštanju, sanjarka, idealista, i u svojim jutrošnjim maštanjima nadala se de će gost zapaziti baš nju, da će je uzeti i odvesti, negde na Zapad, da živi kao gospodja, da se posveti svojim hobijima, odevanju i putovanjima, a ne da propada sa ovim prostim seljacima koji ne razumeju njeno biće. Imala je Sladja i jedan skromniji san, lakše izvodljiv: da se ministar razvede od svoje žene i oženi nju, tako da bi se našla na onom nivou koji zaslužuje.

Smit je za danas imao zakazan susret sa ministrom. Nije se zbog toga osećao ni počastvovano ni uznemireno, Navikao je već na susrete sa ministrima tih malih, beznadno beznačajnih balkanskih državica. Treba obaviti posao. U svetu gospodina Smita uglavnom treba obaviti poslove, na ovaj ili onaj način. U pitanju je ipak novi ministar, a politika prethodnog ministra nije odgovarala korporaciji za koju radi Smit, pa su nevladine organizacije ukazale na propuste u ministrovom radu, zatim su se pronašle i nepravilnosti u njegovom radu i on je smenjen.

Gospodin Smit ne očekuje probleme sa novim ministrom, ali nikad se ne zna, na Balkanu se ljudi ne drže zadate reči, političari ponajmanje i zato je ova poseta u visinama menadžmenta Korporacije bila ocenjena kao važna i zamišljena kao mali potsetnik za gospodina ministra, podsetnik da Korporacija prati i njegovu politiku... A ko je za takav sastanak bolji kadar od Smita?

Ostao je još koji trenutak da sedi u kolima. Uzeo je telefon da pogleda pristigle SMS poruke. Bila je samo jedna, od korporacijske PR sekretarice Aneke

„Reci im obavezno za one njihove tenisere“.

„Holandske sekretarice su najbolje“, pomisli Smit i otkuca poruku

„Hvala Ann“.

Zatim je izašao iz kola i uputio se ka ulazu u ministarstvo. Primetio je da je sve isto kao i pre, osim što su dodali još nekoliko preskupih i suvišnih kandelabra i neukusni zen vrt.

Pogledao je da li ga neko čeka, bila je neka žena ispred, cupkala je tamo, ispred ulaza, na hladnoći. Na prvi pogled učinilo mu se da je prostitutka, njena laka i ekskluzivna odeća i obuća nisu odgovarali ovako hladnom vremenu. Kad je prišao, ona mu se obrati i reče: „Ja sam Sladjana, sekretarica gospodina ministra“. Razvukla je lice u velik osmeh.

„Ja sam Smit“, reče Smit, i osmehnu se korporacijski, kratko. Rukovali su se. Sekretarica pusti da njena ledena, manikirana ruka ostane malo duže u Smitovoj ruci.

„Kako ste znali da sam to ja?“, upta učitivo Smit.

„Vi ste danas naš jedini gost“, reče Sladjana trepćući svojim maksi veštačkim trepavicama, pokušavajuši da svom glasu da jedan „mazan i nehajan“ ton, a da istovremeno zadrži poslovnu dikciju. Izgled gospodina Smita je po malo razočarao, ali u životu nije sve idealno. Na to se navikla.

Uvela ga je pored portira, sve do lifta. „Nadam ste da ste imali dobro vreme na putu“, to je bila njena omiljena fraza sa sa kursa za sekretarice. Osmeh nije silazio sa njenog lica, uprkos tome što su je cipele žuljale. Zabacivala je povremeno kosu i Smit je u skučenom prostoru lifta vrlo snažno osećao njen parfem. Setio se da je u kolima zaboravio parfem, poklon za ministrovu suprugu, „Dior“ od tri hiljade i petsto. Namrštio se.

Ispred vrata kabineta, u hodniku čekao je sam ministar u sjajnom crnom, mafijaškom odelu, lica takodje razvučenog u veliki osmeh. Skoro familijarno se rukovaše i ministar dodirnu Smita po ramenu. „Izvolite, samo izvolite, udjite“, reče on.

„Pa, nadam ste da ste imali dobro vreme na putu, znate i ja sam juče stigao iz Londona. U Londonu je sada sezona šopinga i...“

„Daleko je London.“ Prekinuo je gospodin Smit ministra i zagledao se u njega svojim hladnim , metalno plavim pogledom.

Nastade neprijatna tišina. Ministru i sekretarici svakako je bilo nezgodno, ali gospodin Smit bio je u svom elementu. „Svidja mi se da vam bude neprijatno“, mislio je. To su ionako bili mali trikovi sa kursa asertivnosti za menadžere. Uzeo je stoga svoj kaput i stavio ga pravo na ministrovu fotelju. Kad ministar zaželi da sedne, moraće da ga zamoli da skloni kaput....

Ministar se zbunio. „Sladjana, slobodni ste“, reče on i sekretarica se izgubi, sve uz osmeh.

Prišao je svom stolu. Tamo je bio Smitov kaput.

„Ne možete da sednete od mog kaputa?“, upita Smit autoritarnim tonom. Nije se ponudio da ga skloni odatle.

Ministar se oseti krivim. „Sedite vi na moje mesto, samo vi ostanite tu“, reče on. Znoj mu se slivao niz lice, preuzeo je na sebe da progura zakon koji dozovljava upotrebu genetski modifikovanog semena, koje je proizvodila korporacija gospodina Smita, preuzeo je da ućutka medije, ali još ništa od toga nije bio uradio. Prema ovdašnjem običaju sve je odlagao. A tako je mnogo želeo i hteo. Pre svega da napusti svoju prokletu zemlju u kojoj je samo greškom mogao biti rodjen. Više bi mu odgovaralo da bude neki evrobirokrata, da sedi u Briselu i jede čokoladice. Pa on je toliko voleo belgijske ćokoladice... Seo je na stolicu ispred svog stola i pogladio krišom svoj stomak, dok se Smit baškario u njegovoj fotelji.

Smit je ćutao. Gledao je naniže pravo u tačku iznad ministrovih očiju. To je bio još jedan trik sa kursa... Mnistar je stalno podizao pogled.

„Možda ste za kapućino ili espreso?“

„Espreso“

„Sladjana, donesite nam jedan kapućino i jedan espreso.“

Smit je sačekao da sekretarica izadje.

„Pa“, reče on, „mene je Korporacija poslala da vam poželim srećan rad i puno uspeha na mestu ministra.

„Hvala“, ministar je bio napet.

„Naša korporacija iskreno želi da saradjuje sa vama i da vas podrži u toku mandata“

Ministar se nasmešio.

„Naravno, na tom putu postoje izazovi.“

Ministar se zabrinuo.

Smit se naglo pridiže u ministrovoj fotelji. Ovako je izgledao još veći i strašniji.

Želim da vas podsetim na naše predloge koje je vaša vlada već prihvatila. To su takoreći predlozi koje samo treba implementirati. Nadamo se da ćete u tome imati više uspeha od vašeg prethodnika, koji svakako nije razumeo njihov značaj u svetlu zakona moderne tržišne privrede“.

„Svakako“, reče ministar skrušeno, „on ništa nije razumeo“.

„Drago mi je da se slažete, suština moderne ekonomijeje u razumevanju, u obrazovanju, u kadrovima...“.

Ministar je gledao u visinu Smitovog pogleda i očekivao nastavak.

Ali nastavka nije bilo. Sekretarica je ušla i donela esprsso i kapućino.

Smit je ćutao i polako srkao. Ministar je ćutao, njegov kapućino se hladio. Na Sladjaninom licu formirao se grč novog osmeha koji je trebalo da je izvadi iz neprijatne situacije, ali pred hladnim licima muškaraca, čak ni izvežban osmeh nije imao šanse i ona tiho napusti prostoriju.

Smit je popio svoj espresso.

„To je sve“, reče on, „mislim i nadam se da ste vi pametan čovek“.

Ministar je grčevito klimao glavom i smešio se kiselo kao seljak koga boli zub.

„E dobro, sad kad ste sve razumeli možemo da budemo i malo neformalniji. Primetio sam, kad sam dolazio da ste obnovili eksterijer, imate divan zen vrt i one moderne stubove za svetiljke, veoma lepo..“

Ministar se malo opustio.

„Eh da“, Smitovo telo kao da se trzalo pod poplavom neke nove živosti, „zaboravih ranije da vam kažem, oduševili su me juče vaši teniseri, vaš narod zaista ima smisla za vitešku borbu “.

Mnistar se ozario.

Ovo pred njim bio je neki novi gospodin Smit, ne više onaj ukočeni stranac od pre par minuta. Poželeo je da se s njim druži, da se pobratimi sa njim, da mu kaže šta ga sve u životu muči, da se napije sa njim...

Smit je čekao baš taj trenutak. Znao je da je protivnik matiran, da ga je opčinio....

„Da imam vremena, kupio bih karte i zvao bih vas i vašu sekretaricu na predstojeći turnir u Australiji. Ali nemam vremena... na žalost.

Tako je govorio Smit.

Ministar se prvi put oseti kao pobednik. Ovaj čovek, koji ga je toliko uplašio u stvari se divi njima, njegovom narodu.... Ministar pomisli kako čovek lako može da dodje do svega što mu treba u životu, samo treba znati... Uzeo je flašu viskija i ponudio Smita.

Nazdravili su. „Za novi početak“, reče Smit.

„Za uspeh vaše kompanije na našem tržištu.“, reče Ministar.

Sedeli su još deset minuta i pitali se o familiji. Ministar slučajno reče da ima sina koji bi žarko želeo da studira u USA.

Smit pomenu slučajno da Korporacija stipendira jedan broj ambicioznih mladih ljudi koji žele da studiraju u USA, samo se treba prijavii na sajt...

„Ja ću vam poslati link“, reče Smit.

Ministar odahnu.

„Pa“, reče Smit, „to bi bilo to, nadam se da će od jeseni naše genetski usavršeno i poboljšano seme biti legalizovano kod vas, a od tada, nebo je granica za one koji se priključe pobedničkom timu.“

Ministar je bio ošamućen od prevelike sreće.

Smit se podiže i uze svoj kaput. Ministar ugleda svoju fotelju kako ga zove. To je, na posletku, bila samo njegova fotelja.

Rukovali su se. Sastanak je trajao tačno pola sata. Sladjana je već bila tu da isprati Smita.

„Ali, nismo se ništa dogovorili, za večeras“, rekao je ministar, „mogli bi da večeramo u nekom restoranu, ja sam tako očekivao, a ako želite, Sladja bi i sama mogla da vam pokaže grad...“

Sladjanino lice sijalo je od iskonske radosti. Ali Smit je bio neumoljiv.

„Ne, nemam vremena, Kompanija je u zadnji čas promenila moju agendu.

„Onda ništa“, reče ministar tužno, „ja vam želim srećan put, a voleo bih da porazgovaramo jednom, onako, kao prijatelji“

Smit samo klimnu glavom. Ministar pomisli kako to mnogo obećava.

Izašli su. Ministar je tužno gledao za Smitom. Mora da ispuni obećanje. I to sve sam. Poželeo je da Smit nije stranac, da živi ovde, da postanu prijatelji. Možda bi Smit razumeo njegov svet, njegove probleme?“

Sladjana i Smit su se brzo udaljavali mermernim hodnikom. „Da nije homo?“, pitala se sekretarica. Ali trenutak kasnije, kad ju je Smit slučajno pogledao. već se savladala i osmeh se opet vratio na njeno lice.

Sišli su liftom. Smit je iskoristio vreme u liftu da ponovo proveri mobilni telefon. Nije bilo novih SMS poruka.

Sladjana je iskoristila vreme u liftu da se sabere, da skupi snagu da pokuša ponovo, da poboljša komunikaciju sa Smitom. On je važna osoba, pa ako je i ne želi kao ženu, ko zna za šta će joj u životu trebati poznanstvo sa njim.

Stigli su do kola. Smit je brzo seo i ostavio Sladjanu samu da pokunjeno stoji pored vozila na ledenom vetru. Iz torbe za reprezentaciju izvadio je skupi Diorov parfem koji je prvobitno bio namenjen ministrovoj supruzi, otkinuo neprimetno ceduljicu sa kutije i ponovo izašao iz vozila.

„Ovo je za vas“, reče on, „mislim da če vam odgovarati. Moram da vam priznam, kupiio sam ga za jednu drugu ženu, ali sad sam pod utiskom vaše pojave i odlučio sam, parfem je vaš“.

„Niste trebali“, mucala je Sladjana, „nadam se... nadam se da ćemo još saradjivati..“

„Naravno.“

Seo je u kola i mahnuo joj, kao kakav tajni agent u službi britanske kraljice. Sladjana je požurila da se skloni sa hladnoće. Smit reče kompanijskom vozaču da vozi pravo u hotel.

Sladjana utrča u zgradu, gegajući se na previsokim štiklama. Tek u liftu shvatila je koliko je današnji dan bio izuzetan. “Smit nije ništa ostavio za ministrovu ženu, a njoj je dao tako skup poklon. Šta to tek ima da znaći? Obazrivo je otvorila pakovanje. Bio je to Dior od tri i po hiljade, san svih žena. Jes, jes“, viknu ona prigušeno, podižući ruku kad je došla k sebi...

U kompanijskom automobilu Smit se ponovo oseti uljudno, uzeo je kodirani tekefon i poslao SMS Denisu, svom neposrednom šefu.

„Završio sam“

„Kako je bilo?“, upita Denis odmah.

„Mislim da je bio dobro, ministar je obećao“.

„Upozorio si ga“

„Naravno“

„Da lisi morao da mu daš nešo zauzvrat“

„Samo stipendiju za njegovog sina“

„Kad obavi posao?“

„Da“

„Da. I jedan Dior sam poklonio, ono skupo, malo pakovanje“

„Ministru?“

„Ne, sekretarici.

„A ne ministrovoj supruzi?“

Smit nije odmah reagovao. Odlučio je da je sad trenutak da malo slaže i u isto vreme veoma fascinira svog šefa. Uskoro mu sledi „razgovor o funkcionisanju“ pa fasciniranje šefa svakako povećava šanse za promociju. Zato mu je odgovorio:

„Ne, nisam hteo da ga dam njegovoj supruzi, analizirao sam nedavno njihovo osoblje, njihove odnose, ceo njihov tim, našao sam ko je sekretarica, da je vrlo ambiciozna, u njenom interesu je da se ministar ne smeni u skorom periodu. Koristiće nam“

„Moram da priznam da si me fascinirao“, odgovorio je Denis.

„Stvarno možemo da je iskoristimo“

„Da.“

„Dobro, onda ću obradovati Glavnog, a ti se odmori i srećan put!“

„Hvala.“

Komunikacija se prekinula. Smit se zavalio u sedište. Tek sad, dok je napetost polako popuštala, osetio snažan bol u donjem delu ledja.

„Stres“

Kao da će se raspasti, nijedan položaj mu više nije bio udoban. Kičma kao da više nije mogla da ga nosi, disao je plitko nije uspevao da dodje do daha.

„Zašto mu se ovo sve češće dešava? Je li to kriza srednjih godina? Kako to da se i pored dobro obavljenog posla ne oseća dobro? Koliko još ovakvih putovanja i susreta, koliko poklona će morati još da podeli? Sada bi mu jedna tajlandska masaža ili barem dobar djakuzi tako prijali.“

Pokušavajući da preduhitri slom, neki slepi bes koji ga je obuzimao, neku neobičnu želju da povredi sebe samog, uzeo je svoj mali kompanijski laptop i uključio ga. Ubrzo, pod njim se ukazaše tropske šume, polja pirinča i kuće sa slamnatim krovovima.

U ulozi pilota američkog helikoptera leteo je iznad Vijetnama. To je bila njegova omiljena igrica, „Deadly rotors II“. Leteo je i pucao iz svog mitraljeza, a napredna kompjuterska grafika i mašta tvoraca igre omogućavali su mu da na zemlji vidi ljude, koje su stizali njegovi precizni rafali, kako padaju, kako im lobanje pucaju a mozgovi se rasipaju, i krv curi na sve strane. Zaneo se u igri, dosezao sve nove i više nivoe igre i prvi put u toku dana kao da je osetio neko organsko, iskreno zadovoljstvo.

MC - MARKO CAR


Amika.rs