Amika.rs

А р Е н А


Ивана Стефановић: Фасцинантан фестивал "Enesku" у Букурешту и коментари Владимира Стефановића

Zračenje sreće na festivalu "Enesku" u Bukureštu i
Naše «posvećenje» Velikog brata


Dragi moji,
resila sam da vam povremeno, kad stignem, napisem ponesto sa Festivala "Enesku". Onako, privatno, mada nije zabranjeno citirati :). Necu da cekam da me pitate sta je sve bilo. Nego, evo vam sitna knjiga, pa ako vas zanima citajte, a ako ne, jednostavno je - obrisite.

To sam odlucila dok sam juce slusala "Les Art florissants", koji sam onomad, pre nekoliko godina, zelela i nisam uspela da dovedem u Bgd na Bemus. Sad sam tek shvatila koliko sam bila u pravu. Onda moja zelja bas i nije bila "pokrivena", tj. ja njih nikad nisam cula uzivo. E pa, sad jesam....

William Christie je uzeo da izvede Hendlov oratorium "Suzana" ("Susanna" HWV 66). I to je uradio zaista izvanredno i muzicki besprekorno. Ali ono drugo sto me je fasciniralo i sto me uvek, i sve vise fascinira, to je to kolektivno osecanje srece zbog muzike. Ovde su svi izvodjaci toliko uzivali da je vec sama ta cinjenica bila kao plima ili zaraza. Onda smo svi bili srecni.

Nemojte me samo pitati o cemu se radi u tom oratorijumu i odkud oratorjimu toliko cinovi. Ali verujte mi, ovaj oratorijum, pisan u Londonu, na engelskom, jako lici na operu, i to onu Italijansku, tj kao da je sasvim opera. Zato je mudri Christie dao da se napravi mala inscenacija, blago rezirani scenski detalji. Pevaci glumuckaju, glume kroz pevanje, i bas ta mala mera: jedna slika u ruci baritona, malo kretanje preko scene, poneki dodir pevaca u duetu, malo vise grimasa i pokreta nego sto je uobicajeno na koncertnom podijumu, sve deluje lako, "opusteno" sto bi rekli mladi, i nekako besprekorno.

Muzicari sviraju "istorijski", tj bez vibrata. lako, nema patosa ali sve je puno emocija, i slatkih i duhovitih i, kao, tragicnih.

Dakle, ko je Suzana i sta joj se desilo uopte nije tema. Samo je vazno da joj je Hendl posvetio 160 minuta izvanredne muzike. Arije su povremeno jedinstveno lepe i lake, hromatika toliko bujna, prelazi izmedju delova glatki ili tek sa ponekim iznenadjenjem, ali plasiranim efektno i na mestu, sve deluje tokovito i glatko. A u baroku su strasti jedva citljive, radikalnih osecanja nema.

Carobnjak William sve je to izveo sa pazljivim nemarom. On uziva sto i diriguje, i svi drugi s njim uzivaju sto su tu. Jedino je vidno iskocio iz tog uzivanja u trenutku kada je nekome u sali zazvonio telefom. Uh, to je zapretilo da bude gadno.

Solista je bilo vise. Medju glavnima je kontratenor Max Emanuel Cencic, koga smo nekad slusali kada je bio dete. Sada je pevao odlicno ali je izgledao malo "ulicno", cak se nije ni koncertno obukao, nego onako, kao da je posao kod ortaka. Ali da ne gresim dusu, mozda mu je samo nestao kofer na areodromu. Uostalom to se desilo i nama sa jednom cembalistom na Bemusu, pa smo ga oblacili iz kucnih rezervi.

Izvrsna je bila i Ona, Suzana (koga interesuju detalji imate ih na http://www.festivalenescu.ro/eng/program.html

Ali... uvek pogrese oni koji odu pre kraja. Tako su izgubili oni malobrojni sto su trcali na sledeci koncert i koji nisu sacekali treci cin jer je tada nastupio drugi kontratenor. Ovog puta kosook. I sada, zapamtite ovo ime ako ga vec ne znate: DAVID DQ LEE. E taj je cudo. Ta ekspresija, taj moc i na kraju, ta muska snaga (u muskom telu) "zenskog" glasa! Ima ga i na Yu Tube. Videcete da je bio BBC Cardiff Singer of the World 2007. Mislim da sam vam ponajvise zbog njega ovo sve pisala.

I Ser William povremeno "peva" sa pevacima, naravno samo otvara usta ali je jasno da zna ceo tekst Suzane napamet.

Posle svega publika je "poludela" a ja otisla dalje smeskajuci se.

"Les Arts florissantes" smo, inace, dobili za uzinu. Ovaj koncert je bio, kao i mnogi drugi programi, takoreci usred radnog vremena, u 5 popodne. Umesto caja.

Vasa,
Ivana

http://www.politika.rs/rubrike/Kulturni-dodatak/Zvuci-Brankushijevih-skulptura.sr.html

Dragi moji,
evo jos jednog festivalskog, bukurestanskog pisma.

Festival koji ima 175 različitih događaja je fizički nemoguće pratiti. Ima doduše „ludaka“ (koji pritom nisu muzičari, znam jednog!) koji su uzeli karte za 17, 19.30, 22.30 sati i ako ima i za još nešto, i tako svakog dana, i trče iz jedne sale u drugu. Kad rade, kad spavaju?
Ja biram. Da li mi je izbor dobar, ne znam. Zavisio je od mnogo stvari pa neću sebi zameriti ni zbog čega što sam propustila, ali ću žaliti.

A kada se pojavi toliko izvanrednih izvođačkih grupa ili pojedinaca, onda dođe do izvesnog guranja, tamo gore, na vrhu. Jer taj prostor je mali, a duša slušaoca, bar je s mojom takav slučaj, ima pogan običaj da traži sve više i više.

Onda kada je neki koncert samo malo ispod najboljeg, on prosto ne može da se izbori za svoje mesto pod suncem u ovolikoj količini „sunaca“. Sve je divno, ali.... I nema se šta zameriti. Jednostavno, odeš kući praznog (duševog, duhovnog) stomaka.

Orkestru francuskog Radia je trebalo dva koncertna dana da se publici istinski umile. Meni još i duže. To su uradili na kraju drugog nastupa, u Petoj Čajkovskog koju je Dmitrij Kitajenko - najzad svoj na svome! - uradio u velikom stilu. S dozom potrebnog patosa, široko.

Ali, prilikom prvog nastupa, dan ranije, sa Orkestrom francuskog radija i Kitajenkom je svirao pijanista Rudolf Buhbinder. Njegova biografija je puna zanimnjivih detanja o njegovim kolekcionarskim strastima i sposobnostima ali i strasti izvođenja svih Betovenovih sonata. Ja se, međutim, neću dati potkupiti onim što pokazuje njegov sajt, da je njegova koncertna agenda fenomenalno ispunjena svim najvažnijim festivalima na svetu. Ovde sam ga čula kako svira Rahmanjinova, Varijacije na Paganinija, i sve vreme mislila da on svira kao da mu se negde zaturila prva strana partiture pa ne zna kojoj epohi pripada kompozitor. Svirao je plitko, površno i neopravdano veselo. Nekako folirantski, kao između dve čaše najskupljeg šampanjca – tako ga zamišljam privatno. A onda je, zamislite, sve „popravio“ transkripicijom (svojom?) „Na lepom plavom Dunavu“ Johana Štrausa, kojom je na bis počastio publiku. Ma, stavrno nije morao. Pomislila sam da mu je to najmanje 3-milionito izdanje tog salonskog prenemaganja. Ako imate dovoljno strpljenja možete i tu traksripciju čuti na http://www.buchbinder.net/

A inače, dva stamena, gabaritna gospodina, Kitajenko i Buhbinder delovali su na sceni kao dva odvojena planinska lanca mada su isti program pre Bukurešta izveli i u Pragu a posle će i u Hamburgu.

Izvinite ako je nekome pregrubo ili ako ga neko zna iz boljeg izdanja. Meni nije leglo. A, kao i uvek, radovaću se da je to bilo samo sada ovako.

Šarl Ditua i Londonski kraljevski orkestar prihvatili su zadatak umetničkog direktora Holendera da orkestar izvede i jedno delo Eneskua. (Nije mu bilo teško ono što sam ja, kao umetnički direktor Bemusa mogla samo da sanjam!). Vešto napisan, dobro orkestriran, efektni rumunski amblem „Rapsodija op.11“ bila je blještava i furiozna. Lep vrh već na početku. A onda još jedan vrh. Musorgski-Ravel „Slike sa izložbe“. Ditua je veliki dirigent, ispred sebe ima veliki orkestar, i on mnogo toga sme sebi da dozvoli. Kako je samo „slikao“ „Slike“, kako je malao, kako je proizvodio eho-efekte, kako se nije rasipao zvukom, tamo gde drugi raspaljuju, kako je sve plemenito dozirao!

Tek u drugom delu koncerta je došao treći vrh, Najdžel Kenedi sa Betovenom.

Zaista je dubok sjaj muzikalnosti kod tog smešnog, slatkog, lucprdastog čoveka koji za sebe kaže da je panker, sa dva različita rukava i kosom ulepljenom voskom. Never minde. Drugi stav Betovenovog koncerta bio je ono što kad se čuje jednom više se ne zaboravlja. Nikad nisam čula tako dugu, tako povezanu, tako ispletenu temu tog stava. Ono što se utiskuje to je njeno takoreći beskrajno trajanje i njen duboko sublimisan bol (mada , ne zaboravimo, ovaj stav je u duru!!!).

Ma kako zvučalo paradoksalno Kenedi svira najsnažnijim i najprodornijim pianom. Taj piano je naravno tih, što mu samo ime kaže, ali i pored toga taj ton je prodoran, uprkos ili upravo zbog te rafinirane nečujnosti. Dok svira on direktno mobiliše neki poseban organski sistem za praćenje muzike, ne običan, nego neki sistem višeg stepena. Nema opuštenog sedenja, nema zjakanja po sali. Ne, sav se pretvoriš u sebe iznutra.

Ovde je kao na velikim atletskim takmičenjima: uvek ima neki Bolt koji stalno iznova postavlja novi svetski rekord. Orkestri, ansambli, solisti - svi stalno kao da podižu prečku jedan drugom.
Pored Kamernog orkestra iz Lozane sa Kristijanom Zakarijasom, neki drugi „virtuozi“, makar se tako i zvali pa čak i Engleski kamerni orkestar ostaju bledi; Džošua Bel se bori za vazduh, neki drugi, takođe imena, naprosto „ispadaju“.

Surovo, je l da?
Inače, do sada su otkazale Izabel Faust (pa je Aleksander Meljnikov svirao još zanimljiviji program - četiri Sonate Skrijabina) i Marta Argerič. Ali to da je Marta opet otkazala Bukureštu, to više ovde nije vest.

Vasa,
Ivana

Dragi moji,
kažu za Muraj Peraju da svira samo ograničen broj koncerata godišnje, oko 50. Kažu da svira tamo gde se dobro oseća. Zato je pažljivo odabrao da svira u predivnom Ateneumu a ne u velikoj sali (kombinaciji našeg Sava centra po veličini i Doma sindikata po ustajalom mirisu socijalizma) i to oba puta u 5 popodne (čaj). Svirao je sa Svetim Martinom u Poljima, i isti program ponovio u dva dana. Jedino on. Svi drugi orkestri i veći ansambli nastupali su dva ili čak tri puta, ali sa drugim programima, dakle, računajući na istu publiku. A Peraja je hteo drugu publiku u manjoj sali. On je ovde strašno omiljen, njegovo malecko telo bilo je skroz okupano oduševljenjem. I sad ne znam kako da se izvinim, ali, eto...svirao je Mocarta br. 17 G dur i Bahov “mali” br. 3. D dur. I, da, bilo je super...ali ja baš nešto nemam šta da ispričam. Smatrajte to mojim ličnim hendikepom, nečim sličnim daltonizmu. Mnogo više imam da kažem o tome da je veliki mali čovek Peraja, na kraju dirigovao Mocartovu Prašku simfoniju. E, to je već bilo izazov. Ne kao Aškenazi, nego lepo, prirodno, precizno, meko, tako je dirigovao i veoma mi se dopao taj njegov simfonijski Mocart.

Znam da ćete me razumeti što nisam išla na Šostakovičev "Staljingrad". Morala sam da propustim još ponešto od divnih stvari. Ali ne i ovu o kojoj hoću nešto da vam kažem.

Kao uvod: bila sam vrlo mlada kada je u Beogradu bio Karajan sa Berlincima. Kao i svi vi, svakog detalja s tog koncerta se sećam, znam svaku notu, svaki pokret, ko je stajao pored mene, kako se Karajan naginjao, kako mu se kretala desna a kako leva ruka i… šta je iz svega toga izlazilo kao muzika. Koliko i kakve muzike! Posebno u Vagneru.

Tada sam, tokom koncerta, malo “umirala” (s Izoldom zajedno) ili bolje, kao da sam se malo iznova rodjala. E, pa sinoć mi se dogodilo nešto slično. Temirkanov je dirigovao Filharmonijom iz Sank Peterburga Čajkovskog Šestu. Šta da vam kažem! To je gušilo, to je bolelo, to je svetlelo, to je prosto bilo fizičko i mentalno čistilište (pred vatima za Raj ili Pakao.)

Temirkanov je neopisivo miran i dostojanstven, on je iznad, on lebdi u toj mirnoći, on diriguje jednom, i tek povremeno sa obe ruke, on se služi minimumom sredstava i postiže skoro nedostižni maksimum. Da samo znate kako je bilo divno gledati ga. Na kraju, kod aplauza naginjao je glavu na jednu stranu, nekako nežno, iskreno zahvalan za ovacije. Ali i iskreno nedodirljiv ma čim pa i ovacijama.

U prvom delu koncerta je svirala francuska "devojčica sa vukovima", Elen Grimo, to krhko devojče, sviralo je Rahmanjinova Drugi klavirski pouzdano, bez i najmanje greške, čak sa snagom i zamahom, uz najdivniju moguću podršku Temirkanova. Pratio ju je kao da ona njemu objašnjava i tumači Rahmanjinova. A bilo je obrnuto. Orkestar je svirao, bojio, dimio, pušio, a ona je bila bleda. Ali zapravo, kako je moguće ne biti bled sa tom osetljivom gromadnom aždahom od orkestra? Solista je bio pratnja, orkestar je bio solista.

A tek gudači, oni su neuporedivi sa ma čim poznatim. Gudači sviraju po žicama, da, gudalima po žicama, da, ali ovo brujanje žica, boje koje se tu pojavljuju, treperenje, metamorfoza samog materijala od zvuka prema šumu, prema boji, prema svetlosti odnosno prema tmini, različita učestalost treperenja, posebno u dubokim, najdubljim lagama, završeci i odlasci zvuka « u beskraj », u ponor ... Kako sad da završim ovu rečenicu kad sam je ovako zagrcnuto počela?
(Ovog puta me nemojte citirati, ovoliko osećanja je samo za najbliže prijatelje.)

A sutradan, isti orkestar nije « pojeo » Cnajdera. Svirao je Čajkovskog, razgovetan i plemenit u desnoj ruci (pa sve no što nekad liči na gliasando ustvari je uredjen niz nota), ali je njegova vrednost u levoj ruci, u potezu, brzini, lakoći, mekoti, doziranom pritisku i boji tona koji daje leva.
Nema (još) tragova umora kod publike. Svake večeri po tri hiljade u velikoj sali (plus legalno stajanje), plus 2 hiljade u operi ili na baletu (koji uopste ne stižem da pratim!), plus pun Ateneum sa 800 mesta u 17, isto i u 22.30....

Upravo mi je stiglo obavestenje iz presa festivala da su presednik države i ministar kulture objavili da će domnul (gospodin) Ion Holender biti umetnički direktor i 2011.

Kako ono ide? Tim koji....

Vasa IVANA STEFANOVIĆ

<> <> <>


Vladimir Stefanović: "ENESKU" I BEMUS

Prosledjujem vam nekoliko Ivaninih licnih izvestaja sa festivala "Enesku" u Bukurestu. Koliko "naucni" (strucni, znalacki) toliko i neposredni, dozivljeni, iskreni, "atmosferski" - veoma mi se dopadaju (a i domacinima, verovatno). Zanimljivo je, najzad, a i za poredjenje (recimo sa Bemusom gde, ja, mozda i "kratklovid:, ne vidim nista drugo do Konc. gebaua i Stravinskog - Svadba i Posvecenje prolece na kraju), dakle - sta se, kvantitativno i kvalitativno, na music - planu, dogadja kod suseda nam, od kojeg nam, "uglavnom", stize jevtina sezonska poljioprivredna i gradjevinska radna snaga i svercovana salama.


"POSVEĆENJE" VELIKOG BRATA

Jedan od centralnih dogadjaja upravo pocevseg nam Bemusa, zavrsni koncert(ansambl RTS, dirigent Bojan Sudjic, "Posvecenje proleca" i "Svadba" - baletska muzika Igora Stravinskog) "odlozen je u Centru Sava na neodredjeno vreme zbog svecane akademije u cast ruskog predsednika Medvedeva".

Pomenuta muzika Stravinskog, nastala pre skoro jednog veka, svojom snagom, motorikom i libretskom paganskom simbolikom, snazno pokrece cula i emocije slusalaca. Sada je to i takvo pokretanje prepusteno ovdasnjem politickom ansamblu.

Kada je, pre pola veka, Stravinski u Narodnom pozoristu dirigovao svog "Kralja Edipa" i "Persefonu", posetio ga je americki ambasador Dzorzd Kenan. Stravinski je tada, kao sto je zabelezio njegov hronicar Robert Kraft, primetio da je to "kao poseta visokog diplomate drzavnom sprovodu". Sta li sada veli, gledajuci sa oblacica na pomenuto odlaganje svoje muzike?

Svojevremeno, kao novinski izvestac sa "Mokranjcevih dana" u Neogotinu, javio sam da je otvaranje manifestacije (uvek u isto vreme, na godisnjuicu smrti, 1914, Stevana Stojanovica-Mokranjca) odlozeno za "sutra" jer je Drug Ckrebic (sve i svja u tadasnjem drzavnom i partijskom mehanizmu) "danas" zauzet drugim vaznim poslom.

Bice da sam se malo zlurado i osmehnuo tom odlaganju jer su mi u redakciji rekli da su u kabinetu Druga Ckrebica vrlo ljuti zbog te vesti. Ko se i gde sada ljuti zbog Velikog Brata i muzicke igranke na Belgrade music shit (BEMUS)?

Vladimir Stefanović


Amika.rs