КОБЕ - ИГОР
Црногорско-јапански рат још траје?
Nisam ni pomišljao da se nalazim u zemlji sa kojom je Crna Gora još uvek u RATU jer mir nikada nije sklopljen. Posle nekih natuknica naših ljudi na Internetu, malo sam potražio. I evo šta sam našao – mnoge zanimljive priče o tom ratu koji je i bio, i nije bio...
Sve je počelo zato što su zaratili Rusija i Japan… A “Crnogoraca i Rusa, kao što znate, 300 miliona i 500.000...”
Zbog imperijalističkih težnji Rusije i Japana oko podjele sfera uticaja na Dalekom istoku, oko Mandžurije i Koreje, došlo je do rusko - japanskog rata.
Poslije jedanaestomjesečne herojske ruske odbrane, Port - Artur je, u decembru 1904. godine, pao u ruke Japanaca. Bitka za Port - Artur se ubraja u najveće bitke svijeta. Ona je ravna bitkama kod Maratona, Lepanta, Trafalgara, Austerlica, Vaterloa, Borodina, Sevastopolja i drugim.
U februaru 1905. godine odigrala se velika bitka između Rusa i Japanaca kod Mugdena, u kojoj je poginulo oko 120.000 ruskih vojnika i oficira. Završna bitka se odigrala u moreuzu Sušimac 14. maja 1905. godine, nakon koje je došlo do zaključenja mira između Rusije i Japana u Portsmutu, u Sjedinjenim Američkim Državama.
Porazu ruske vojske u rusko - japanskom ratu, kojom je komandovao proslavljeni ruski general Kuropatkin, u mnogome je doprinijela i Velika Britanija, koja je svesrdno pomagala Japan za sve vrijeme rusko-japanskog rata. Ona je zabranila ruskoj floti prolaz kroz Sueski kanal, pa je ova morala da zaobilazi čitavu Afriku, gubeći na taj način dragocjeno vrijeme, da bi najzad iscrpljena stigla opsjednutoj vojsci u Port - Arturu u pomoć.U rusko - japanskom ratu KAO DOBROVOLJCI UČESTVOVALI SU BROJNI CRNOGORCI. Među njima treba posebno istaći dr Anta Gvozdenovića, njegovog nerazdvojnog druga i pobratima Jovana Popovića Lipovca, generala Andriju Bakića, Aleksandra - Leksa Saičića, Filipa Mirova Radulovića, Joša Ražnatovića, plemenskog kapetana iz Crmnice Milana Ivova Rolovića, zatim sinovca kralja Nikole Vladimira Petrovića, Petra Savova Jablana, Steva Nikova Jablana, Nika Vukadinova Pejanovića, Miša Novakova Pejanovića, Iliju Radova Strugara, Pera Ivova Strugara, Rada Lazova Zeca, Sava i Savića Savovića...
Toliki broj Crnogoraca, koji su, kao dobrovoljci, učestvovali u rusko - japanskom ratu, bio je povod za izmišljene priče o nekom navodnom CRNOGORSKO - JAPANSKOM RATU, koji nikada nije bio, niti je mogao biti. Prema tome, nije moglo biti ni govora o nekom „miru” između Crne Gore i Japana.
ZARAĐENI ČIN
Kada je izbio rusko-japanski rat, 1904-1905. godine, LIPOVAC se, već kao pukovnik carske ruske vojske, našao na rusko-japanskom poprištu. On se i u ovom ratu potvrdio kao vrstan vojni starješina i neustrašivi junak, koji nije poznavao straha.
Lipovac je u rusko-japanskom ratu dva puta ranjen i pravo je čudo kako je ostao živ. Za ispoljenu hrabrost i ratne zasluge u tom ratu, dobio je čin general-majora ruske vojske.
JOVAN LIPOVAC je marta 1906. godine posjetio Beograd. Tim povodom je beogradska štampa pisala: „Odmah u početku rusko-japanskog rata on je otišao na bojno polje u Mandzuriju kao komandant ruskih ohotnika (dobrovoljaca - Đ. B.). Na bojnom polju u Mandžuriji on je prvo učestvovao u znamenitoj bici kod Vafankua, gdje je komandovao Arijer - gardom i spasao rusku artiljeriju. Tu je bio ranjen u glavu. Poslije Vafankua učestvovao je u krvavoj četvorodnevnoj bici na Sajdzu, zauzeo vrhove Sajdža i pomogao generalu Stakelbergu da se povuče na sjever. Za ovim je učestvovao u poznatom jurišu na Kilalinu, gdje je komandovao grupom od 14.000 vojnika i bajonetima zauzeo japanske pozicije i spasao situaciju cijele istočne armije. Za to junačko djelo Car mu je, poslije depeše glavnokomandujućeg, poslao zlatnu sablju sa Đorđevskom lentom. U toj bici poginulo je 62 procenta ruske vojske. Poslije ovoga Lipovac je učestvovao u odbrani gore Skumirana u kojoj se vodila krvava bitka do 14. oktobra. U tim borbama Lipovac je ponovo ranjen i od tolike vojske jedva iznio glavu samo sa 120 vojnika.PRSA POD ORDENJEM
Za pokazano junaštvo u Skumirni dobio je treći stepen Sv. Vladimira sa mačevima. O boju na gori Skumirni stvorena je čitava legenda, a u ruskom vojnom listu „Invalid”, u opisu o tim bojevima stoji ovo: „Skumirna gori, ali Lipovac u njoj ne gori”. PO NJEGOVOM IMENU, OD TADA JE GORA SKUMIRNA PROZVANA „GORA LIPOVAC”.
Čim je prezdravio, Lipovac je učestvovao u bici kod Mugdena, gdje mu je povjerena Arijer garda, sa kojom je pokazao čudo od junaštva. Tada je i po treći put ranjen. Iza ovoga Car je proizveo Lipovca u čin generala svoje garde.
Ruski službeni listovi „Invalid” i „Vojni zbornik” donosili su izvode iz referata Glavnog ruskog generalštaba u kojem se Jovan Lipovac ističe kao jedinstven vojnik u poznavanju gorskog rata.
O LIPOVČEVOM JUNAŠTVU MNOGO SU PISALI I SAMI JAPANSKI LISTOVI, A ZATIM I ENGLESKI, OSOBITO „DEJLI NJUS” I „HEROLD”.
Za Lipovca se dalje kaže: „Za dijelo vrijeme ovog strašnog rata Lipovac je bio na najopasnijim pozicijama... General Lipovac je čovjek jake inteligencije, govori ruski, francuski, engleski i italijanski. Interesantno je vidjeti Lipovca u uniformi ruskog generala, čije grudi tada predstavljaju junačku izložbu sa 33 ordena”.
Među raznim priznanjima i visokim odlikovanjima, Jovan Lipovac je od knjaza Nikole odlikovan Zlatnom Obilića medaljom.
General Lipovac bio je čudesno velika ljudska figura. Njegovi podvizi na mnogim bojištima širom Evrope i Azije vremenom su prerastali u legendu, pa nije slučajno što su o njegovom junaštvu pisali mnogi naši i strani listovi. TOLIKO RATNIH ODLIKOVANJA NIJE IMAO NI JEDAN NJEGOV SAVREMENIK, PA JE PROSTO BILO NEVJEROVATNO DA JE LIPOVAC MOGAO IMATI ČAK I ČETIRI ĐORĐEVSKA KRSTA, KOJI SU PREDSTAVLJALI „JEDINI SLUČAJ U RUSIJI”.
Ruski car je Lipovcu dodijelio imanje na Krimu, sa godišnjim prihodom od 7.000 do 8.000 rubalja, kao priznanje za vojne zasluge. Zahvaljujući tome bogatstvu, Lipovac je „od 12 mjeseci u godini deset provodio u Moskvi, Petrogradu i Parizu, a po dva u Građanima”.DUHOVITI ČOVJEK
Jovan Popović Lipovac je bio vrlo duhovit čovjek, pa je u toj duhovitosti ponekad znao i da pretjera. To je bilo dobro poznato njegovom pobratimu Antu Gvozdenoviću, koji je inače bio vrlo odmjeren i promišljen, pa je Lipovca znao često upozoriti. Ali, kako je pobratimstvo u Crnoj Gori predstavljalo najveću svetinju, to su uvijek bili na oprezu da jedan drugog ne uvrijedi.
O Lipovčevoj duhovitosti govori sljedeći primjer. Dr Anto Gvozdenović je, pored mnogih prijateljica, uživao veliko povjerenje i jedne stare, ali otmene i cijenjene knjeginje, do čijeg mu je prijateljstva bilo mnogo stalo. Anto je, po povratku iz ahal-tekinske ekspedicije, kod nje redovno odlazio u posjetu. Dan prijema morao je biti unaprijed protokolom utvrđen.
Kako između Anta i Lipovica nije bilo tajni, bilo je normalno da je Anto Jovanu o ovoj knjeginji do detalja pričao. To je Jovanovu radoznalost i želju da ovu knjeginju, o kojoj je Anto sa posebnim pijetetom govorio, zagolicalo da je što prije vidi. Anto je pristao da knjeginju zajednički posjete, ali pod uslovom da Jovan bude korektan i da slučajno ne zbija šalu, kako je to njemu u prirodi, napominjući da mu je i te kako stalo do prijateljstva sa ovom odvažnom i pametnom ženom. Kad mu Jovan obeća da će se korektno ponašati, Anto knjeginji najavi posjetu, uz napomenu da će sa njim doći i njegov pobratim, general Lipovac.
Kad u zakazano vrijeme stigoše, Anto predstavi Jovana knjeginji, koja se sa njim srdačno pozdravi, kao sa Antovim pobratimom, o kome je već od ranije dosta čula i saznala. Pošto počasti drage goste, knjeginja sa Lipovcem poče razgovor. Ona mu stavi do znanja kako joj je poznato njegovo junaštvo ispoljeno u minulim ratovima.
Pošto završiše razgovor vezan za ratnu temu, pređoše na familijarni razgovor. Knjeginja se posebno interesovala za Jovanovu užu porodicu. Kad joj Jovan reče da ima majku, tek tada se knjeginji razveza jezik.Taj dijalog se vodio otprilike ovako:
„Da li Vaša majka živi na Cetinju?”Na to će Jovan, onako šeretski, kako je to samo on znao: „Ne, poštovana knjeginjo. Moja majka živi u našem zamku, poznatom po imenu Građani”.
Ovaj odgovor knjeginju malo zbuni, pa će Jovanu: „Kako Vaša gospođa mama može da živi u tom zamku, udaljenom od opere?”Jovan se nađe u nebranom grožđu, pa poče da se vješto izvlači. Nezgodno mu da knjeginji kaže kako je njegova majka jedna nepismena seljanka, pa joj odgovori: „Moja majka je zašla u duboku jesen svog života, pa je obnevidjela, a dosta slabo i čuje, pa je izgubila svaki interes na operu”.
Knjeginja je i dalje bila uporna u postavljanju pitanja, pa će Jovanu: „A da li ona čita romane i dnevnu štampu?”
Jovan bi tek tada prsnuo u smijeh, ali ne smije od Anta, koji se već bio osjetno uznemirio. Pri pomisli da mu majka nikad slova nije naučila, Jovan se nađe u čudu, pa knjeginji reče: „Rekoh Vam, poštovana knjeginjo, da zbog slabog vida nije u stanju da čita, niti da prati dnevnu štampu”.
Tada će uporna knjeginja: „Kad je tako, onda vjerovatno redovno svira na klaviru”.
Jovan se tek tada snebdi, ali se ne zbuni, pa će onako ležerno: „Što se klavira tiče, tu je neumorna. Od klavira se ne odvaja po čitav dan, samo što se ta naprava kod nas ne zove klavir, nego stativo”.
Anto se jedva uzdrža da se ne nasmije. Obojica ustadoše, zahvališe se knjeginji na gostoprimstvu i pođoše.
Tek što se malo udaljiše od knjeginjine kuće, obojica prsnuše u smijeh, pa će Anto svome pobratinu: „E, moj Jovane, uzalud sam te molio da ne stvaraš cirkus pred jednom otmenom damom. Znao sam da si stvoren za humor, ali se ne mogu čudu načuditi otkud ti onolika hrabrost, i pored mojega upozorenja, da za onako kratko vrijeme izvališ onoliko gluposti”.
Na to će Jovan: „A što sam drugo mogao da radim? Valjda nijesi očekivao da ću obrukati svoju majku, koja nikad nije ni čula za klavir, ali je zato divno znala da tka na razboju, koji je sličan klaviru”.
OD TURSKE DO MADŽURIJE
Među rijetkim slavodobitnicima u rusko-japanskom ratu pominje se ime ALEKSANDRA-LEKSA SAIČIĆA, rođenog u Vinickoj, kraj Berana, 5. avgusta 1873. godine na ognjištu dostojnoga potomka Vuka Brajotića - čuvenog komandanta Vasa Saičića.
Ovaj budući vitez i legenda rusko-japanskog rata, osnovnu školu i gimnaziju učio je na Cetinju, kao pitomac knjaza Nikole. Gimnaziju je nastavio u Dubrovniku, odakle je prešao u Beograd, gdje je stupio u „Pješadijsku podoficirsku školu”, da, „kao sin junaka i junačke porodice, bude što prije vojnik i junak pod oružjem”.
Po završetku podoficirske škole, Lekso se vratio u domovinu, gdje je postavljen za ađutanta vasojevićke brigade, u kojoj službi je ostao tri godine.U želji da se, kao vojnik, dalje usavršava, odlazi u Carigrad, gdje stupa u redove turske vojske, kao poručnik carske garde, u kojoj službi je ostao tri godine.
Povodom Leksovog napuštanja carske garde i odlaska iz Carigrada, u „Glasu Crnogorca” od 16. aprila 1911. godine, piše: „Prateći razvoj ondašnjih političkih prilika na Dalekom istoku, mladi Aleksandar, kao bujan i razborit vojnik naslućivao je: da bi tamo lako mogao i rat buknuti, te zato ostavi službu u Turskoj i prijeđe u Mandzuriju, kamo je stupio u ruskoj vojsci sa činom poručnika, u kojoj je službi na skoro zastao i onaj krvavi i čuveni rat svjetske istorije - rat između Rusije i Japana. U tome kolosalnome ratu, za pune tri godine, naš hrabri Aleksandar, ponosno je letio u prve redove neustrašivih boraca, smjelo prosipajući svoju i neprijateljsku krv, ne zaklanjajući svoja čelična prsa i junačko čelo pred masom od pola miliona bajoneta, pred gradom kuršuma i granata. On se je uvijek nagonio onamo, gdje muška prsa goli bajoneti probadaju, gdje bojni hitci viteška čela lome, gdje ljudska krv potocima vri.
Tako je naš viteški kapetan Saičić znao na dostojnoj visini čuvati sjaj i ugled crnogorskog oružja na strani.SABLJOM ODSECA DUGME POD GRLOM
U tim krvavim i dugim borbama, Aleksandar je bio tri puta ranjen: prvi put pod Jun-džu-anom, dobio je ranu po glavi od neprijateljske sablje, drugi put pod Pej-an-čanjom u Koreji, ranjen je neprijateljskim kuršumom u desnu stranu, i treći put pod Labatajem, blizu znamenitoga grada Mugdena u Mandžuriji. Ali ga ni jedna od tih rana, od kojih neke bijahu i teške, ne odvoji od bojnoga polja - kapetan Saičić ne podleže ranama i ne traži bolnicu, već se i dalje borio i krvario onako, "kako to čini pravi junak i junaković - kako to dolikuje Crnogorcu”.
O Leksu Saičiću su kolale fantastične priče, a njegova izuzetna hrabrost uvela ga je u legendu. On je „još u ranoj mladosti pokazivao izvanredne osobine: okretnost, lakoću, brzinu, vještinu pokreta, hitrinu i sve to krunisao neograničenom hrabrošću”, kako o njemu piše Radoje Zečević, koji nastavlja: „Vitez onoga vremena. Završio je vojnu školu u Rusiji i unaprijeđen u čin oficira. Kad bi dolazio u Vinicku nosio je sablju.
Jednom u šali reče mu brat od strica Milo, bivši komandant Donjovasojevićke brigade: „Ja bih tebe izmlatio štapom kod te tvoje sablje”.
Lekso mu odgovori: „Evo tebi moja sablja, a daj ti meni tvoj štap, ako me ubiješ neka ti je prosta moja bratska krv”.
I tako pred nekoliko okupljenih Vinićana počeše mačevanje. Lekso podmetnuo štap ispod sablje i izbacio sablju iz ruke Milove.
Onda mu je Lekso rekao: „Drži ti štap, a ja ću sablju, odsjeći ću ti dugme pod grlom, a ti nećeš osjetiti”.
Opet su vježbali i Milo nije osjetio kad mu je odsjekao dugme pod grlom, već samo kad mu se košulja raskopčala.
Drugi put su momci trčeći skakali u Turiji, na mjestu zvanom Lastavica. Lekso je skočio nekoliko metara više od svojih drugova. Postavljena su dva kamena kao granica, odakle je dokle skočio. Niko nije ni pokušao da doskoči. Ta su dva kamena stajala godinama i niko ih nije htio ukloniti. Ljudi su dolazili i gledali, mnogi od njih nijesu mogli da povjeruju, da čovjek može toliki prostor da preskoči”.
MEGDAN SA SAMURAJEM ZADIVIO DVIJE CAREVINE
Lekso je svojim junaštvom zadivio dvije carevine u rusko-japanskom ratu, o čemu Zečević piše: „1905. godine je došlo do rata između Rusije i Japana. Lekso je bio u ruskoj vojsci. Kad su se vojske našle u blizini, japanski komandant vojske zatražio je od ruskog komandanta da mu pošalje zatočnika, junaka, koji će izaći na megdan japanskom megdandziji. Ne izaći na megdan, značilo je u ono vrijeme priznati poraz. To je bilo u blizini Vladivostoka.
Ruski komandant je saopštio vojsci da japanski komandant traži junaka od strane ruske vojske da mu izađe na megdan. Ko se osjeća sposobnim da izađe na megdan, neka se javi meni, rekao je komandant.
Među prvima se javio Lekso Saičić i zatražio dozvolu od ruskog komandanta da on izađe na megdan japanskom junaku. Lekso je bio malo mršav, pa se ruskom komandantu učinilo da nema izgleda na pobjedu. Pokušao je da ga odvrati od ove namjere jer, govorio mu je da je Japanac čuveni stari megdandzija, pa Lekso može i život izgubiti. Lekso mu je na to zatražio konja i dobru sablju i rekao da komandant ne brine za njega.
Kad je komandant vidio da je Lekso tvrdo riješio da izađe na megdan Japancu, dozvolio mu je. Naredio je da mu se izabere dobar konj i da mu se da dobra sablja. Kad je Lekso bio spreman da pođe, pozdravio je komandanta i zahvalio mu što mu je dozvolio da izađe na megdan. Komandant mu je zaželio srećan put i pobjedu na megdanu. Na Leksu je bio šinjel, pa mu je komandant rekao da skine šinjel jer mu može smetati u borbi. Lekso odgovori: „Kojoj ovci svoje runo smeta, onđe nema ni ovce ni runa”. Pošao je veseo i raspoložen što mu se dala prilika da oproba svoju hrabrost i vještinu.
Megdandžije su se sreli na približno jednakom rastojanju jedne i druge vojske. Vojske dvije velike carevine su sa najvećim interesovanjem posmatrale junake, koji će ispred njih u polju da dijele megdan.
Junaci su se približavali jedan drugome i oštro su se gledali. Munjevitom brzinom su se udarali sabljama. Odbijali su i dočekivali udarce, gledajući da jedan drugome prevari oči i skine protivnika na zemlju. Mahali su i odbijali udarce sabljama, po nekoliko puta.
U borbi je japanski junak malo okrznuo Leksa na vrhu čela. Leksu krv poteče niz čelo. Japanac pogleda krv na čelu protivnika. U tom momentu Lekso munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i presječe japanskog junaka. Čim je on pao na zemlju, njegova bedevija je vrištući pobjegla u japansku vojsku.
Ovom pobjedom nanijet je teški moralni poraz japanskoj vojsci, u kojoj je nastalo razočarenje, a kod ruske vojske radost i veselje.Polazeći sa megdana, Lekso je odao poštu poginulom japanskom vojniku. Kad se približio ruskoj vojsci, pala je komanda: mirno! Vojna muzika je svirala vojnički marš. Komandant ruske vojske sa generalima, srio je pobjednika megdana. Lekso je pozdravio komandanta i raportirao mu da je izvršio zadatak. Komandant ga je otpozdravio i čestitao mu pobjedu, pa su to učinili i drugi generali. Tako je dočekan pobjednik na megdanu, uz najveće vojničke počasti”.
U bogatoj arhivskoj građi nalazi se, pored ostalog, i masa dragocjenih podataka o Aleksandru Leksu Saičiću, koje sam koristio.
Za vrijeme dvoboja između Leksa Saičića i japanskog samuraja (pripadnika vojničke kaste u feudalnom Japanu - primjedba autora), admiral ruske flote bio je Roženstvenko, jedan od najsposobnijih ruskih admirala, a admiral japanske flote bio je Togo. Njih dvojica su Aleksandru Leksu Saičiću čestitali na dobijenom megdanu.Tom prilikom su Rusi, za ovaj podvig, Aleksandra Leksa Saičića nazvali Murovcevom novoga vijeka. To je ujedno bilo i najveće priznanje za ispoljenu hrabrost, smjelost i odvažnost u jednom ratu. Murovcev je u Rusiji bio legendarni junak, kao što su u dalekoj prošlosti bili: u francuskoj srednjovjekovnoj književnosti Roland, ili Miloš Obilić i Marko Kraljević, opjevani narodni junaci u našoj narodnoj poeziji.
NARODNA PJESMA
O Leksu Saičiću Zečević dalje navodi: „Njegovo ime vezano za njegovo junaštvo, pronijelo se širom dvije carevine. Za pobjedu na megdanu ODLIKOVAN JE NAJVEĆIM ODLIKOVANJIMA CARSKE RUSIJE. Dobio je i druga visoka odlikovanja. O NJEMU SU PJEVANE PJESME, TE IMA LJUDI KOJI I DANAS ZNAJU PONEKI STIH TIH PJESAMA. Čuo sam da se njegova sablja, sa kojom je pobijedio na megdanu japanskog junaka i njegova visoka odlikovanja čuvaju u vojnom muzeju u Moskvi. Kao nagradu za pobjedu na megdanu, ruska vlada mu je odredila četrdeset napoleona u zlatu godišnje i to doživotno”.
Dr Đuro Batrićević: Crnogorci u rusko-japanskom ratu
Café del Montenegro IstorijaVELIKI IZBOR SLIKA I CRTEŽA O RUSKO-JAPANSKOM RATU MOŽETE VIDETI OVDE:
http://www.topfoto.co.uk/gallery/russojapanesewar/default.htm