Amika.rs

ПРИКАЗИ ВИЗУЕЛНОГ РОМАНА, коментари и понеки ОДГОВОР...


 

Мирјана Бојанић Ћирковић: Поетика сигналистичког романа - ЛИНК на текст


Literarni poststrukturalizam - EKSPLOZIJE
Autor: Luka Prošić -
Danas, vikend dodatak 12/07/2013

Romani Milivoja Anđelkovića Naseljavanje Vizantije i Avatari naših dana prudužetak su njegovih prethodnih romana, Savršeni zločin i Promocija revolucije, i čine jedan kvartet u ovdašnjoj beletristici, i po formi, i po sadržaju. Autor u pisanje ovih romana unosi internet formu (još jedna čudovišna “eksplozija”, pored već učinjenih - eksplozija atoma, virusa i, konačno, samog “čoveka”), a tim “eksplozijama” otvorene su strahotne mogućnosti i izazovi za svakog pojedinačno, ali i za samo čovečanstvo.

Vrednost ovih knjiga nije, naravno, u tome na šta bi upućivali njihovi naslovi, ma da je i to značajno, već u tome što te brojne ličnosti u njima dopiru do savremene nauke i tehnike ili, još bolje, imaju u vidu sve te “tehnike” i ta moderna sredstva za postizanje različitih ciljenja. Uvek smo, mađutim, i izmaknuti od same tehnike i tehnologije (sam autor nas izmiče), da bismo se pitali šta smo sami u tome tehničkom i tehnološkom? Gde nas to tehničko čudovišno vodi? Gde nas to nauka, metafizika i tehnika vode i gde smo s njima stigli? Neka od tih krajnjih pitanja jesu i “Zašto je uopšte to tako postavljeno? Zašto je to sve tako s nama?” Ta pitanja se takoreći odmah “provaljuju” u ovim knjigama, i na njih spontano reagujemo.

Za odgovorima na ta pitanja, opet, tragaju i filozofija i nauka, ali i umetnost i književnost, i svaki pojedinac za sebe izgrađuje svoju ideologiju i traži odgovore i rešenja za opstanak u novim saznanjima i tehničkim rešenjima koja neprekidno povećavaju moć jednih nad drugima.
Principe nauke, metafizike i tehnike i tehnologije uspostavljali su i stari Grci, i ta saznanja, metafizika i tehnika, i njima su služila za realizaciju najširih ciljeva i potreba, ali isto tako i za održavanje ropstva i tih antagonizama među ljudima - antički Grci uspostavili su klasičan oblik ropstva i razvili u osnovi sve forme antagonizama, što su kasnije preuzeli Rimljani - i kod njih su nauka i tehnika, ali i u svim kasnijim društvima, služili za održavanje antagonističnih odnosa i povećanje moći jednih delova društva nad drugima, i to traje sve do danas.

Međutim, u ovom vremenu nas su zadesile te “eksplozije”, to je to što izmiče kontroli i naroda i država i određenih grupacija i pojedinaca. A s tim ide i činjenica da sadašnja nauka i “tehnika” nisu više u “bunaru”, kao što je to dosad bilo, nauka i tehnika postaju sve dostupnije svim nacijama, državama i svakom pojedincu - tako je čovečanstvo, takoreći, dospelo u krizu što, naravno, aktualizuje i sadašnje “stanje” odnosa i preispitivanje sadašnjih antagonizma, i drugačije sagledavanje čoveka kao konačnog bića. U vezi s tim brojna su pitanja o izgledima čovečanstva u narednim vremenima i u budućnosti? Mogu li se i dalje održavati antagonizmi među nama u oblicima u kojima je čovečanstvo dosad postojalo?

Ta pitanja nisu direktno postavljena u ovim romanima, ali na jedan drugačiji način lebde i u knjigama M. Anđelkovića.

Naseljavanje Vizantije ima za moto jedan Hajdegerov stav - “Najbitniji postupak modernog vremena jeste da savlada svet slika”. Drugi stav jeste mišljenje jednog našeg internetiste koga Anđelković potpisuje kao Rade, ovdašnji - “Vizuelni roman sapliće čitaoce/gledaoce drugačijim slikama, da se ne bi okliznuli na stereotipne”. Oba stava dosta su neodređena. Ali im je zajedničko upućivanje na to nešto “novo” u ovom našem vremenu.

Šta je to novo? Prema Hajdegeru, ali i prema Landgrebeu, kao i kod drugih pre njih, to je upravo pitanje o nauci, metafizici i tehnici, koje su dovele u krizu savremeno čovečanstvo. Naravno, ta kriza je od samog njegovog početka, a izlaz su tražili mnogi i u tim prošlim vremenima, i nazirali ga na planu društvenih odnosa, na planu odnosa među ljudima, što imamo već u staroj Grčkoj, kod Platona i Aristotela, a možda i ranije, u mitologiji, i kasnije u monoteističkim religijama. Ta pitanja postavljana su i u kasnijim filozofijama i društvenim pokretima, sve do danas. Ali taj antagonizam među ljudima je ostao, i doveo je i do toga što bi se moglo nazvati “pozitivizam smrti”. Ima li rešenja? Ima i nema!?

Kako to M. Anđelković vidi kao pisac? Navešćemo ovde deo teksta iz njegovog romana Avatari (jedan od najboljih savremenih romana u Srbiji, prim. aut):
... U Beogradu, krajem oktobra 2010. godine, na konferenciji o NATO, nemački ambasador u Srbiji Volfram Mas objašnjava:

“Moram da kritikujem vlasti u Srbiji što i same još uvek koriste termine poput NATO bombardovanje. Zamislite da šetate ulicom Kneza Miloša i da vas vaše dete upita: Tata ko je ovo uradio? Vi ćete mu odgovoriti: Nato. I šta onda očekujete od toga deteta da misli o NATO? Za razliku od toga ja sam kao mladić u Nemačkoj gledao ruševine u mom gradu, ali ja nisam mrzeo onog ko je to učinio, jer je bilo onih koji su mogli da mi kažu zašto je to učinio”, izjavio je Mos... (Objavljeno na http://www.zastonato.org/?p=8898preview-true)

Ovo je jedan od brojnih načina pokazivanja hipokrizije i cinizma “dobrih i loših momaka”. Ali čitalac sve to može da ostavi po strani, i može da otkriva i to nešto drugo smisleno posredstvom ovih knjiga, može da otkriva “fragmente” mudrosti u njima, i tu neku “ontologiju” nas samih, i to je jedna od njihovih vrednosti. Tako na primer, kad se kaže za “sećanje” da je u pitanju “led života”, to je inventivno rečeno i to jeste “led života”, a sam život jeste “Vizantija”, to smo mi, koji se stalno upotpunjavamo i poboljšavamo, jer smo nepotpuni i nismo dobri. A onda odatle može da se sagledava i to što nosi sobom i nauka i tehnika, a s njima i te neizmerne teškoće. Hoćemo li moći da ih savladamo i da se sačuvamo pored tih “eksplozija” koje smo već učinili, i tih pretnji koje smo uspostavili, da ne bi neko pokušao da s nama podeli to malo “slasti” koju smo prisvojili?

List Danas, vikend dodatak 12/07/2013 14:06

СЛОБОДАН ИВКОВ - ПРИКАЗ РОМАНА У “БЛИЦУ”

Naseljavanje Viz@ntije

Intrigantan naslov "Vizuelni elektronski rom@n na 1002 ekran@" neupućenom čitaocu malo govori, ali on i jeste tu da zainteresuje. Već i sam "manki", odnosno znak @ u naslovu, nagoveštava nekakav upliv interneta, multimedijalnosti i miks istorije i tehnologije. To i nije neobično, ako se ima u vidu propratno podsećanje u knjizi da je ovaj pisac "autor SAVRŠENOG ZLOČINA, prvog internet –romana u našoj književnosti, objavljenog 1999. godine". Inače, brojni SF-posvećenici se Milivoja Anđelkovića (Beograd, 1940) vrlo dobro sećaju još od sedamdesetih, kada je osvajao nagrade na SF-konkursima časopisa "Galaksija", te potom objavljivao priče u almanahu "Andromeda", "Politici"... Ovde je reč o donedavno samo radnoj verziji romana "u nastajanju" (doslovno: "u progresu"), koja možda jeste započeta sa željom da se diskretno prati istorija Slovena i njihovo kretanje Podunavljem, da bi se na kraju postepeno pretvorila u impresivan roman o jednom sajtu kao elektronskom gradu u virtuelnoj realnosti. On je još od 2009. godine objavljivan u nastavcima na internetu. Sada je sve (da li baš SVE?) prvi put štampano. Prelom knjige je očajan, ali ona i nije nastajala da bi bila prilagođena Gutenbergovom mediju. U svakom slučaju, ona je jedno dragoceno, sasvim novo čitalačko iskustvo.

Slobodan Ivkov

“BLIC“ 20. januara 2013.

DANKO STOJIĆ: BITNI MOTIVI VIZUELNOG ROMANA

Milivoj Anđelković - NASELJAVANJE VIZANTIJE - Vizuelni elektronski roman - Tardis, Beograd, 2012.

Književnik Milivoj Anđelković (1940) autor je prvog srpskog internet-romana SAVRŠENI ZLOČIN (1999). Saradnik Miroljuba Todorovića, osnivača signalizma, Anđelković neumorno eksperimentiše na način neoavangardan.

Svojim novim romanom, kojim se u ovom tekstu bavimo, ovaj pisac dokazuje svoju duhovnu mladost i vitalnost. Ovaj gospodin u svom životnom dobu raduje se internetu i fotografijama, te stvara prvi srpski vizuelni roman. Novinar po vokaciji, vičan prelomu, Anđelković na oko 150 strana romana raspoređuje nekih 350 fotografija. Istovremeno se čita tekst i gledaju fotografije odnosno reprodukcije, koje su tesno povezane s tekstom, direktno ili indirektno.

Kao moto romana Anđelković daje reči Martina Hajdegera: "Najbitniji postupak modernog vremena jeste da savlada svet slika." Moderno doba je to dokazalo, već od XIX veka - fotografija, film, strip, televizija, kompjuter, razvoj štampe, internet itd. Pojavili su se semiotičari, istraživači medija masovne komunikacije (Makluan), istraživači koji su "otkrili" značaj neverbalne komunikacije, simbolizma u svakodnevnom životu i govora tela...

Kao umetničko delo, NASELJAVANJE VIZANTIJE M. Anđelkovića savršeno se uklapa u ova strujanja, iako jednim delom pripada verbalnom romanu; međutim, u ovoj knjizi verbalno i neverbalno tako su isprepletani da se jedno ne može zamisliti bez drugoga.

Analizirajući ovaj roman, koji je u suštini delo koje se oslanja na kompoziciju klasičnog romana (jeste vizuelni roman, ali nije anti-roman), zanimalo nas je koji se vizuelni elementi najčešće pojavljuju u knjizi, tj. koji su bitni i dominantni motivi koji "pumpaju" roman. Invencijom književnika koji je ujedno donekle filmski scenarista, reditelj i kreator stripa, Anđelković je naglasio značaj ženskog seksepila, moći oličene u novcu, skupim automobilima i impresivnim oblakoderima, u hazarderstvu; dajući im protivtežu u liku čoveka iz Lepenskog vira, starim Slovenima i reprodukcijama motiva iz vizantijske tradicije. Pri tom pisac stalno naglašava značaj netaknute prirode jer njegovi junaci prolaze kroz Dunav. Tu je i složena simbolika reke i vode uopšte, u ovom kontekstu kao čišćenje od svih zala moderne civilizacije, pre svega od vladavine novca koja, kroz hazarderske postupke političara, vuče u rat. Ili je to bar jedno od mogućih tumačenja.

Ženski seksepil (koji ide uz moć) svakako je jedan od najlepših poklona koje je autor vizuelnog romana darovao čitaocu. Anđelković je plasirao nage lepotice bujnih i sočnih dojki, koje se po nekom ritmu, kao u muzičkoj kompoziciji, motivski malo-pomalo pojavljuju tokom romana i daju mu na značaju. Pored njih, Anđelković daje i raskošno karminisana ženska usta s pravilnim protetičarskim zubima, što je u ovom kontekstu nedvosmisleno vaginalni simbol, ali i poziv na felacio.

Anđelković daje i jednu seksepilnu kaubojku, ali feminizam ga zaista ne zanima.
Pisac na dva mesta daje skulpturu koja liči na Frojda, ali se ne bavi psihoanalizom. Inače, psihoanalize ima najviše u opsednutosti Dunavom, što može biti i koitalna simbolika, simbolika rađanja, obnavljanja, čišćenja, novog života...

Otišli bismo isuviše daleko ukoliko bismo analizirali svaki odsečak vizuelnog romana. To nije ni moguće niti je potrebno, niti je autor racionalno dekodirao svaki svoj čin tokom kreiranja knjige, a kao umetnik ne bi ni mogao.

Zato pozdravimo NASELJAVANJE VIZANTIJE kao vrlo uspeli signalistički eksperiment koji donosi nešto bitno novo u srpsku književnost. Cilj ovog zapisa je da zainteresuje inteligentne, radoznale i domišljate čitaoce, pisce naročito, da nabave ovaj roman, da mu se raduju, da mu priđu istraživački i da prošire svoj čitalački ili spisateljski radijus. Pored toga, stalo nam je da ovim radom zagrejemo javnost za eksperimentalno, maštarsko i vizionarsko stvaralaštvo Milivoja Anđelkovića.

Objavljeno u časopisu "Savremenik" broj 200, 2012. godine

 

Представљена нова “Тардисова” издања – “Насељавање Виз@нтије”

У понедељак, 7. маја, у оквиру редовне трибине Друштва љубитеља фантастике “Лазар Комарчић” представљене су две нове књиге, које је недавно објавила издавачка кућа “Тардис”. Детаљан извештај са промоције објављен је на сајту “Поглед из свемирског брода”. Текст извештаја преносимо у целости:

На трибини Друштва љубитеља фантастике “Лазар Комарчић”, посвећеној новим издањима “Тардиса”, разговарало се о два наслова – “Насељавање Виза@нтије” Миливоја Анђелковића и “Мудријашима” Илије Бакића. На жалост, Бакић није био присутан тако да је више пажње, сасвим логично, добило дело присутног аутора.
Жарко Милићевић, водитељ трибине, је скренуо пажњу окупљенима да су обе књиге сличне по питању форме, као и да су обе СФ, мада је код Бакића то “чистији СФ”. У обе књиге писци су се одрекли класичне нарације и обогатили су причу илустрацијама и сликама – које не понављају нешто речено у тексту већ дају неопходну информацију.

Код Анђелковића треба напоменути да се цела прича прво појавила на интернету и да је тамо природније прожимање слике и текста, те да у штампаном облику фали све оно што интернет пружа. Такође, ове две књиге су сличне и по великој количини хумора, где се Бакић, рецимо, поиграва са класичним елементима научне фантастике и каубојског жанра.

Миливој Анђелковић је свој први интерактивни роман писао током бомбардовања Србије 1999. године (“Савршен злочин”, био у ширем избору за НИН-ову награду), а та нова (електронска) подлога му је дала могућност контакта са читаоцима, па је један део романа рађен по њиховим сугестијама. “Насељавање Виз@нтије” је почео да пише 2009. године на свом сајту.

Но, пошто је идеја била ставити што више слика, роман се “преселио” на блог, али уз далеко мању интерактивност са читалаоцима. Уклапање слика у текст је било искуство које је показало да се сам смисао текста може мењати у зависности од изабране слике која га прати. Сам роман садржи 350 фотограија, а штампано издање се састоји од првих 35 наставака са нета, док је укупно написано њих 54. Ипак, у штампаном издању се налази 60% новог текста.

 

IVANA MILAKOVIĆ: „NASELJAVANJE VIZ@NTIJE“– vizuelno-pikarski roman Milivoja Anđelkovića

Roman „Naseljavanje Viz@ntije“, po formi nalik na pikarske romane, u nekim aspektima je prvi u našoj književnosti – prvi vizuelni roman i prvi roman u kome je polazište glavnih junaka jedan internet-sajt, elektronski grad (kako i doliči srpskom romanu, glavno okupljalište u tom gradu je kafana, u ovom slučaju pod nazivom „Kod Južne Kapije“).

Kafana „Kod Južne Kapije“ je polazište za mnoge izlete, i mesto u koje se šestoro glavnih junaka vraća nakon pustolovina u budućnosti, alternativnoj sadašnjosti i prošlosti starih Slovena, pustolovina koje, kao što to ide u pikarskim romanima, uglavnom preživljavaju uz pomoć sopstvene dovitljivosti, premda im povremeno pomaže i Pramajka-idol iz Lepenskog vira. Susreću se sa staroslovenskim i antičkim božanstvima, plemenskim vođama iz prošlosti, šoumenima i biznismenima iz budućnosti. Tokom svih svojih pustolovina, likovi pokušavaju da pronađu način da sopstveni svet nekako spasu, što može biti viđeno kao odjek naše svakodnevice i pokušaja da se opstane u današnjem svetu.

Milivoj Anđelković se u ovom romanu obilato služi slikama – roman sadrži 350 fotografija skinutim sa Interneta, a dobijenim putem upita na određene ključne reči iz romana. Fotografije nisu tu tek kao ilustracija, već čine integralni deo romana, i međusobno se nadopunjuju sa tekstom.

Autor sa Interneta nije „skinuo“ samo slike, već i način komunikacije – tako, ime jednog od likova je ka5an 5ar 5rović (nikako kapetan Petar Petrović, to su različita imena!), sastaju se na amika.rs, neko se oglasi sa: „0tv0r# Pl@v@.Vr@t@!”... Pritom, to je toliko umešno izvedeno da se prirodno uklapa u tekst; u pitanju nije nikakvo nasilno korišćenje žargona mladih, već za potrebe ovog romana kreiran autentičan stil koji kao takav odlično funkcioniše.

„Naseljavanje Viz@ntije“ je jedan od onih eksperimentlanih romana o kojima bi se mogle pisati poduže analize, a da se i dalje tek u maloj meri dotakne svega što je u knjigu ušlo – božanstva stara i pradrevna i nova, problemi opstanka, Internet, napadni Fejsbuk, Platonova pećina, problemi komunikacije, kupovina i prodaja svega... Sa druge strane, kao pikarski roman se sasvim lako prati, za to nikakve analize nisu neophodne, i na čitaocu je da se udubi koliko mu to odgovara, uz mogućnost da, kombinujući tekst sa fotografijama, stvori nešto sopstveno.

„Naseljavanje Viz@ntije“ je roman koji se poigrava čitaocem, i pušta čitaoca da se poigra njime.

STEVAN ŠARČEVIĆ: “O PISANJU, O LJUDIMA I O LOKACIJAMA”

… Istovremeno sam počeo da kapiram da internet nije samo mesto gde mogu objavljivati svoje priče, već pojava sasvim drugačija od svega što sam dotad poznavao. Bio je to (i ostao) centar interakcije, mesto gde se mišljenja prepliću, ponekad suprotstavljena, ponekad u harmoniji. Na to moje viđenje presudno je uticao Milivoj Anđelković (interesantno, prezimenjak sa Radmilom koji je daleko najvažnija ličnost u mome bavljenju pisanjem, ali na njega ću se vratiti kasnije) sa svojim Edi-jem (naziv na kome je insistirao umesto "blog") "Amika".

Žao mi je što od administratora nisam dobio dozvolu za postavljanje linkova, iako sam je tražio. Radi se o veoma interesantnom projektu.

Dakle, tu sam zapazio jedan, za mene neobičan, eksperimenat. Kao prvo, ceo "Edi", je na prvi pogled delovao kao slikovnica, i to vrlo haotična slikovnica. Sve je tu bilo izmešano. Tekstovi, fotografije, crteži, linkovi, spotovi...

Kako pri prvoj poseti nisam obraćao mnogo pažnje na tekstove, sve mi je delovalo maltene besmisleno. Pa ipak, zainteresovalo me je šta bi moglo biti veza među toliko raznorodnim sadržajima.

Tu naleteh na sledeći problem - odakle početi. Pominjali su se likovi romana, nekakva južna kapija i štatijaznam - ali početka nisam nalazio. U stvari nešto kao početak (po meni) bilo je poglavlje "Naslova još niotkud", ali ni dan danas nisam siguran da li sam bio u pravu.

Baš kod tog prvog iščitanog poglavlja zatekla me je još jedna nesvakidašnja stvar. Na kraju teksta jednu rečenicu poglavlja dopisuje ličnost pod nikom - kao da se nalazim na nekom forumu.

Rečenica beše ukomponovana u samu radnju priče, za koju sam verovao da je pratim. To je zapravo bio prvi moj susret sa onime što je poznato kao "interaktivni roman".

Malo - pomalo navlačio sam se na čudno pisanije i bez ikakvog redosleda stadoh da čitam "NASELJAVANJE VIZANTIJE - vizuelno - elektronski roman na 1002 ekrana". Radilo se o vrcavim tekstovima prepunim humora sa mnogo asocijacija na aktuelne događaje i najzad sam shvatio da su naizgled nepovezani vizuelni ataci u stvari ilustracije teksta koji često bez ilustracija imaju isto onoliko smisla koliko i ilustracije bez teksta. Slike i reči su jednostavno bili neodvojivi!

Neobičnost koju sam primetio na samom početku, često učešće autora koji definitivno pišu drugačije od "vođe projekta", sve se više multipliciralo i najzad pogledah pod naziv:

"Šta vas je dovelo"

Kad tamo, ponuđeni su odgovori:

Slučajnost
Vetrovi interneta
Interesovanje za e-književnost
Izlet u interaktivnost
Želja da se ovde naselim
Neću da ti kažem
More, nosi se u...

Još je zanimljivija bila rubrika: "Izaberite ulogu" jer tu je izbor bio sledeći:

Prijatelj
Autor
Ambasador
Koautor
Abronoša
Kritičar
Kritizer
Naseljenik
Sve navedeno
Nešto deveto

Naravno, tada još nisam bio svestan koliko je moja spisateljska veština kilava i pompezno sam se najavio kao "Autor", te poslah Milivoju nekoliko svojih priča.

Posle nekoliko razjašnjenih nesporazuma, sporazumeli smo se da pokušam da se uklopim u radnju romana, koji je već tada prilično odmakao.

Tako sam ja jednu svoju odbačenu pričicu isprepravljao, ne bi li se uklopila u ono što sam pročitao i poslah je.

Nikad nisam doznao da li se Milivoj sažalio nad početnikom, ili mu se moj rad zaista dopao, tek, uključio je priču u svoj projekat i predložio mi je da napišem još nešto.

Njegov predlog je na mene delovao otprilike kao kad žabu silite da skoči u vodu - uskoro sam napisao još nekoliko nastavaka koji su u projekat uvedeni, baš kao i nekoliko likovnih radova moje supruge.

Sam projekat "Naseljavanje Vizantije" je u međuvremenu objavljen u štampanom obliku u izdanju "Tardisa"

Sledećih nekoliko dana, uz saglasnost Milivoja Anđelkovića, ovde ću postavljati delove projekta koje sam odradio.

Elem, od sutra ovde krećem sa postavljanjem svojih priloga "Naseljavanju Vizantije".

Edi “Stipanov Dućan” na “Krstarici”

 

РАДЕ, један од књижевних ликова романа који се упиње да постане личност:

«Визуелни роман саплиће читаоце/гледаоце другачијим сликама да се не би оклизнули на стереотипне»

 

MIROLJUB TODOROVIĆ: NOVI OBLICI PROZE (Romani Slobodana Škerovića i Milivoja Anđelkovića)

U romanu («Kofer»), eksperimentalnog karaktera, Slobodan Škerović unosi nekoliko značajnih novina u srpsku, inače, veoma bogatu i raznovrsnu proznu produkciju. Jednu od tih novina uočavamo već na početku, u samoj oznaci ovog dela. Zapravo, autor „Kofer“ definiše kao „blog-roman“. Ova oznaka upućuje ne samo na tehnološku stranu romana, njegove izvorne i komunikativne mogućnosti, već, na neki način, određuje i njegovu stilsku izražajnost. Roman je u jednom dužem vremenskom periodu objavljivan i praktično direktno stvaran na blogu.

Nešto slično vidimo i u stvaralačkoj radionici pionira srpske internet literature Milivoja Anđelkovića. U svom vizuelnom elektronskom romanu „Naseljavanje Vizantije“ (www.amika.rs), Anđelković koristi, pored jezika, i sliku, jedan od najmoćnijih instrumenata naše civilizacije. Po rečima autora „Naseljavanje Vizantije“ je pokušaj „da se stvore tačke otpora u praznini Interneta, središta koja se odupiru ‘nomadima komercijalizacije i varvarima duhovnosti’, virtuelne stanice koje nisu zaboravile tekst, gde reč prethodi i prevazilazi sliku ili sliku stavlja u novi kontekst“.

U eseju „Interaktivnost u elektronskoj književnosti“ http://signalism1.blogspot.com/2009/08/interaktivnost-u-elektronskoj.html, Anđelković će detaljnije obrazložiti svoje viđenje elektronske književnosti. On, pre svega, stavlja glavni akcenat na interakciju. Za njega je interakcija, koju nam Internet omogućava, „nov izazov za čitaoca, ali isto tako i za pisca. Umesto ‘hipnotičkog teksta’, ili teksta sa kojim će se čitalac identifikovati, pisac teži ‘otvorenom’ tekstu koji se može nastaviti, osporiti ili nadgraditi.“

Po rečima Milivoja Anđelkovića, književno delo stvoreno na Mreži i za Mrežu „suočava se sa tuđim kreativnim i čitalačkim iskustvima, senzibilitetima, shvatanjima i životnim igrama – da bi postalo virtuelna stvarnost.“ Ovu moć kreiranja virtuelne stvarnosti iz obilja materijala: jezičkih, vizuelnih, zvučnih, jasno uočavamo u romanu „Naseljavanje Vizantije“.

Kao što vidimo nova, sve razvijenija tehnološka stvarnost, „sajber doba“ i raznovrsne kreativne metode koje nam pružaju kompjuter i Internet, omogućuju i inspirativno utiču na kreiranje novih, bitno drugačijih, i našem vremenu primerenijih romanesknih vizija.

Miroljub Todorović: NOVI OBLICI PROZE (Romani Slobodana Škerovića i Milivoja Anđelkovića) http://prozaonline.com/?p=787

 

BRANISLAVA DŽIGURSKI: NEKA NOVA "PISANA/USMENA" KNJIŽEVNOST

Novo vreme, novi ljudi, nove knjige, i muzika (ili kako već ide...). Promena, promena, promena. Koliko je vode proteklo Dunavom dok se nismo pojavili ovakvi kakvi smo sada? A, onda, reminiscencija na korene i traženje smisla po receptu predaka pokazuje put ka otkrivanju univerzalne istorije sveta.

Svi nosimo deo tradicionalnih vrednosti negde u svojoj podsvesti, negde u arhetipu. Kolektivna svest nam nije nepoznanica ako joj dopustimo da se poigra sa nama. Ne volim apsolutne negacije i ne razumem ljude koji se potpuno odriču tradicionalizma u bilo kom obliku. Bez prošlosti, sadašnjost ne bi postojala. Ne volim ni fanatične tradicionaliste koji u svom ksenofobičnom gunđanju osporavaju pravo na bilo kakav napredak. Avangarda je pokretačka sila umetnosti, kulture i društva.

Sad, kad na trenutak, razmišljam o usmenoj književnosti, ne mogu da ne povučem paralelu sa današnjim načinom komuniciranja i stvaranja: dok je postojala samo narodna književnost, dok su ljudi prenosili svoja znanja i dela samo usmenim putem, postojala je živa komunikacija – okupljanje ljudi, priprema pevača, skretanje pažnje publike, nadogradnja dela. Pisana književnost je tu komunikaciju na neki način potisnula, odnosno ograničila na pisca i čitaoca koji u svom samovanju pišu ili čitaju, dok delo živi samostalni život. Interaktivnost je svedena na jednostavno davanje i primanje informacije.

Danas, postoje dve vrste pisane književnosti: štampana i (nazovimo je) digitalna. Dela nastaju na širokom prostoru Weba, i svoje postojanje motivišu kako samom recepcijom, tako i interakcijom. Pisanje za Internet, kao medij, je nešto što na neki način oživljava usmenu književnost, ne u poetičkom, već u smislu nastanka književnog dela. U tom procesu postoje i pisac i delo i čitalac – i oni su otvoreni za komunikaciju. Svako ima otvoreno polje komentara koje će uticati na nastanak konačnog rezultata. Čitalac i pisac nisu udaljeni jedan od drugog, a delo se ponaša više kao živo biće, a manje kao rezultat statičnog promišljanja i delovanja samog pisca. Za sada bih spomenula dva dela nastala online, pri čemu je jedno nastavilo svoj život i u obliku štampanog izdanja, dok je drugo i dalje u nastajanju.

Prvi je roman nastao u virtuelnom prostoru, Megalomanija čiji su autori, ali i glavni akteri, pored same Megalomanije, ZI Webman i Setva Kutena, odnosno Zoran Ilić i Stevan Teodorović. Iako ima i štampani oblik (Alma, 2009.), ovaj fragmentarni roman, nastao na Internetu, prepušten je haosu i slučajnosti, koje možemo da vidimo i kao osnovne odlike Mreže. Na taj način je nametnut karakter jedne više virtuelnosti od one koja se javlja u čitaocu kao rezultat stvaranja sveta dela u svesti. Roman je sigurno imao uspešno prvo čitanje, čitanje u trenucima nastajanja, kada je publika korespondirala sa autorima, i kada je nastajala „mrežna delta“. Autori svoj zajednički eksperiment završavaju neusaglašeni oko toga da li je njihovo delo klasično književno delo, ili internet performans, jer je i sama recepcija različita ukoliko čitamo online u trenucima stvaranja, ili sa papira. Više o samom romanu je pisala Marijana Nikolajević.

Jedan drugi roman koji može poslužiti kao osnova stvaranja neke nove književnosti je Naseljavanje Viz@ntije, autora Milivoja Anđelkovića koji kroz nastanak romana pokušava da primeni teorijske postavke Manifesta vizuelnog romana, čiji je i sam autor, a koji se svodi na ideju o dinamici teksta i statičnosti slike za ključne momente koji dopunjuju tekst i daju mu širu dimenziju i nove slojeve putem kontrasta, ironije, humora. U svakom slučaju, Naseljavanje Vizantije je delo u kome se ukrštaju autor i čitalac, vizuelno i verbalno, delo koje leluja u svom avangardnom procesu nastajanja, utičući na asocijativni niz kod samog čitaoca, ali i pisca.

Sigurna sam da na virtuelnom nebu postoje mnoga umetnička i književno-umetnička dela koja nastaju u sadejstvu stvaralaca i čitalaca. Takav proces nastajanja, koji se izgubio unazad, postaje jedan od mogućih temelja neke nove književnosti. Nekome, možda to može da zvuči nezgrapno, ali treba pustiti umetnost da se razvija onako kako joj njena priroda i suština nalažu.

Na kraju, nismo li svi, zauzevši položaje ispred monitora, zapravo samo naši preci koji gledaju u svog pevača i čekaju da otkriju novu priču ili misao, ali i da mu ispričaju svoje viđenje sveta. Negde sam pročitala kako je Lori Anderson jednom spomenula da je „tehnologija samo vatra oko koje se sakupljamo da bismo pripovedali priče“. Mislim da se u toj rečenici krije suština zbog čega su ljudi toliko vezani za monitore. Vraćaju se korenima, socijalizaciji misli i verovanja.

Branislava Džigurski
Објавио Бранислава, четвртак, 30. септембар 2010.

http://fragmentarije.blogspot.com/2010/09/neka-nova-pisanausmena-knjizevnost.html

 

IVAN T. BRKOVIĆ: ISKUSTVA EKRANA, SVITAKA I GLINENIH PLOČICA

Mozes da nadjes adresu Amica library na Internetu. Nije zezancija. Doduse radi se o umetnickom muzeju ali i taj put negde vodi. U novi Vizant? Sta je to zapravo? Novi proizvod ili pocetak marketinga koji samo maskira nesto sasvim drugo sto dolazi?

Trbusnjake sam doveo u vezu sa banderama, zicama, maglom, kao sneg sa Isusom na http://www.amika.rs/ . Imao sam neku" viziju" o Akimu, senci Amike koji je sve suprotno od njega. Ne mora da bude loo% senka. Juzna Kapija bi mogla da bude njegova…

Pada mi na pamet izvanredna knjiga Kalvina Nevidljivi gradovi... Kublaj kan vodi duboku konverzaciju sa Markom Polom...To nije Kad bi jedne noci putnik... koji je krajnji domet meta-metafizickog romana, nego proza koja stvara cudesne predele, bica, gradove. Fantasticna, imaginativna a ipak puna zivota.

Modna linija romana

Nekoliko recenica mi jutros padaju na pamet. Mogle bi da se nazovu razmisljanjem o romanu, ili pisanju uopste, ili mozda najpre o zivotu onoga sto se neprekidno zamislja...

Roman ne treba zavrsavati rajfislusom niti sniranjem, jos manje duplim cvorovima ili massnama kako ovde deca zavezuju patike. Trebalo bi ga pisati i privesti "kraju" sa pazljivim preklopima jednog kraja preko drugog, voditi racuna da nabori padaju onako kako roman stoji ili sedi ili se krece ili trci.

Ili se drzi jos uvek za ruku sa piscem, ili sa svojim junacima ili sa drugim piscima, zenama, decom i svetom u kome se nalazi.

Nijedna tajna ako je zaista tajna ne moze biti svedena na otkrice svoje formule. Otkrice ubice nije resenje za roman, vec samo sluzi da zadovolji napetost forme i referencije na zadovoljenje pravde. Sa preklopima, sa njihovom prikrivenom otvorenoscu, sa skromnoscu pisca da ih takve ostavi, da posle zamisljenog ostavi prostora za zamisljanje, izgleda mnogo blize nekoj struji zivota koji nas nosi, i pisca koji vesla u njoj ali nije siguran da li ce doci, ne do neke luke, nego do neke male ade ili mesta gde struja iznenada usporava...

"Skromnost pisca" nije poza, ona ako je duboko prozivljena,ona zamisljeno ne podvrgava drugim zakonima, ona mu ne namece formule. Hteo sam valjda da kazem da to osecanje skromnosti ulazi u ono sto se pise, daje mu posebnu svetlost i ukus, i ne ostavlja svakog citaoca apsolutno zadovoljnog... Ali roman nastavlja da radi i posle svog zavrsetka...

Sutrašnjica pripada mesečarima

Ponovi mi pada na pamet pistolj Cehova... U redu je da se pojavi ali zar bas uvek mora i da opali? Sta ako je barut ovlazen, ako se metak zaglavio u cevi, okidacki mehanizam zakazao... Ili je sam pistolj-pisac promenio misljenje...

Pocinju razlicite kombinacije, nove, zanimljive recimo: istorija datog oruzja, model, godina proizvodnje, ruka lepotice koja ga je drzala, tajna ljubav oruzara koja ga je opsedala dok je radio na njemu...

Njegos nije kao ni Andric model za rajfislus pisce ali ona njegova o Vuku Mandusicu lepo bi zvucala i ovako: A u ruke Mandusica Vuka nije svaka puska ubojita... Iza toga bi dosao drugi venac koji Njegos nije stigao da napise...

Goran Babic, u skladu sa svojim imenom - ni po babu... - u clanku Resenje u snu pise:
“Tlo na kome ce se u dogledno doba zbijati zbilja... sve vise ce biti u snu, u posvijesti, u nesvijesti. Hipnos ce naslijediti Zevsa… Sutrasnjica pripada mjesecarima” /!!/.

Ali još nije kraj. Javilo mi se (posredstvom Interneta) Државно книгоиздателство на Македонија iz 1947. godine. Piše, citiram:

Твојта глава здрава на рамена
друга пушка ти лесно 'ке најдеш
а враћете на Вука Мандушик'
сека пушка убојна 'ке биде!

Владиката станува и му дава на Мандушик' од одајата своја еден (pokvaren) џевердан.

Крај

U zagradi je, naravno, moj dodatak. Srecom nisam morao da kvarim ono sto je vec upleteno, vec samo da dodam, ovaj mali zavijeni list na kraju Radetovog venca.

Instant iskustvo Interneta

Procitao sam Manifest na PULSE-u… Procitao sam i njegovu demonstraciju – 22. nastavak “Naseljavanja Vizantije”, kao i vecinu prethodnih. Izgleda ne samo da trazis novu formu, nego i neku vrstu internetske sinteze pisma, slike, vremena, formi. Moje prirodno osecanje je neka vrsta iznenadjenja. Zatecen sam dizajnom.

Moze da bude ozbiljan izazov. Moze da bude prodor u nesto sto je sada delimicno nepoznato i da se zadrzi u tom sivom podrucju, ili da krene u nesto gotovo potpuno nepoznato.

Drzi se Interneta. Zaboravi sve ostalo. Iako je moje iskustvo na tom podrucju irelevantno, ocigledno je da recimo ekran nije stranica knjige. Moze da bude ali lako moze i da ne bude. Knjiga uvek daje distancu. Knjigu treba docekati i kad je sasvim gotova.

Internet iskustvo je trenutak, instant iskustvo. A to je tek mali deo onoga sto se valja iza
horizonta i dolazi kao digitilna civilizacija. Sto izgleda kao drugi kod. Ako uspes bices jedan od njenih preteca. Ako ne uspes, bices posle nadrealista (sa kojima delis neka iskustva) modernista i post… preteca internetista. Bolje je covek da nosi barjak nego da radi u kuhinji. Stampacu sve iz Pulsea, pa cu na miru, starinski, i bez ekrana, ali ne gubeci ga iz vida, sto je contradictio in adjecto, da natenane pregledam.

Iskustvo ekrana, svitaka i glinenih pločica

"Jutros krenuh u Pirej" je recenica iz Republike, kao da je Platon krenuo u Pazovu ili Sid. Ne treba zaboraviti da je isao pesice, i da je bio put od pola dana hoda sa usputnim zastajanjima i filozofiranjem u mimohodu. Ovde Aveniju Milvoki, na pola puta od kuce do Libertvila, sece Put od pola dana hoda (Half day road) na ciju raskrsnicu sam premestio sokola, koga sam opazio nekoliko milja ranije i sa kojim sam izmenio dugi pogled, u znak upozorenja: Ne mozes naci ono sto trazis na pola puta. Sto bi trebalo da bude preokret u prelasku sa utabanih staza na putanje gde nema Ducica. A to je krajnji domet imaginacije, put bez putnika, put bez icega za sta bi taj saputnik koga trazis mozda mogao da se uhvati, pre tebe. To je mesto, na crvenom signalu, gde jos uvek stojim i cekam da se promeni svetlo. Jer imaginacija ovde zastaje kao projekt. Treba krenuti kao Platon u Pirej.

Pada mi na pamet, da ekran koji sam spominjao umesto stranice, ustvari je svitak,
ispravljen, koji kada se ispise ili pocita, sam se od sebe uvije i smesti se na policu Interneta, kao svici nekadanjih vrednih pisara u aleksandriskoj biblioteci. Ili onih jos starijih majstora klinastog pisma zarezanog na glinenim plocicama. Treba li krenuti putem koga nema sa saputnicima kojih nema, u pepelu do kolena, vodjen mirisom izgorele stavljene kože, da bi se stiglo do mesta gde je već jednom, na drugi nacin, promovisan anticki Internet, mozda sa Sfingom.com kao sistemom za klasifikaciju i kljucem za nalazenje ispisanih svitaka.

Stari lisac Erih Kos u Finis Literaturae, Serbian literary mag. pise: “Trebalo bi
sada, u mojim poodmaklim godinama, da se drzim one mudre maksime J. Skerlica
...:Za starijeg coveka, pero je opasno kao noz u rukama dece...”

Ama gde sam ono posao...?

I trag na ekranu ostavlja pečate na materiji

U vizuelnom romanu «Naseljavanje Vizantije» čini mi se da bi «Manifest» kao tekst bio suvišan, osim u nekom dalekom, prerušenom obliku. Slike govore same za sebe. Što se njih tiče ima nekoliko stvari koje mi izgledaju bitne:

1. Slike koje idu sa tekstom teže da komuniciraju i jedna sa drugom i stvaraju svoj uporedni diskurs paralelno sa tekstom,
2. Mogu da se tretiraju i kao neka vrsta linkova, veza, za «neki drugi svet» koji se nazire u pozadini,
3. Mogu da budu znaci, neka vrsta koda koji varljivo dešifruju tekst i zavaravaju i plene čitaoca koji ih uzima «zdravo za gotovo»,
4. Mogu da budu «ravnodušne», daleki eho atmosfere, bledo sećanje kao kod Sebalda (W. G. Sebald, «Emigranti») slike iz starog albuma.

Ali postoji i druga strana internet-literature. Medij sa svojim karakteristikama. Jedna je istaknuta u diskusiji – kratkoća teksta kao vrlina, čak šta više obeležje Interneta. Ono što on očekuje. Podseća li Internet na «Bosansku vilu»? Možeš sve u njemu da nadješ? Čitaoci internet-književnosti mogu da budu čudne ptice. Većina njih je mnogo bolje obrazovana od čitalaca knjiga , bar u tehničkom pogledu, internet-pismenost čitalaca je veća nego knjiška pismenost klasičnih čitalaca. Njihovi zahtevi mogu znatno da se razlikuju od ovih drugih. Kao krajnja konsekvenca postavlja se pitanje: da li se tekst pisan na Internetu i za Internet može štampati u istoj formi kao dosadašnja knjiga? Verovatno može, ali šta time gubi? I kako bi se mogao predstaviti u starom mediju?

Čitajući tvoje članke o internet-književnosti , u jednom od njih, činilo mi se da sam našao odgovor, ili bar putokaz, po čemu se internet-književnost uspostavlja kao «posebnost»***. Ne znam da li to znači slično odnosu filma i fotografije ili filma i pozorišta? Svejedno, što bi rekla Isidora Sekulić, ostaje pečat čoveka na materiji, ali i trag na ekranu. Ako sam rekao da se držiš Interneta, mislio sam... da samo radeći, eksperimentišući sa različitim formama, biti u stalnom dosluhu i razgovoru sa medijem, možeš da nadješ nešto što tražiš. I trag na ekranu ostavlja pečate na materiji, šare Kladnog, zamrznutu strukturu zvuka, ali i govora, reči, slika, osećanja, vremena i svega ostalog...

P. S. Malopre sam na dnevniku, ovdašnjem, gledao o kodiranim slikama koje može svako da otvori. Ali glavna stvar se nalazi ispod slike, njeno pravo značenje, koje može da otvori samo onaj kome je upućena.

Ivan T. Brković

*** (Napomena M. A) Verovatno misli na: «...жанровска разуђеност; нове уметничке структуре; необавезне стваралачке форме, естетика игре; фрагментарност и креативна отвореност за своје и туђе интервенције; слобода интерпретације; отворени просторе многоструких, истовремених могућности у којима се додирују слобода, игра и креативност; страница ослобођена принуде истог; текст / дело добија тродимензионалност тела у покрету, «ради» допуњујући и мењајући значења и емитује енергију која призива сродне садржаје и скривена значења...
Тако позната »аура« Валтера Бењамина постаје чињеница а дематеријализација уметности све више се одвија у сфери мишљења, уз вишесмерност комуникације, интерактивно - креативни и сараднички однос аутора и читалаца / гледалаца и са вишеструкошћу значења сегмената, целине и структуре, постајући тако уметност света са планетараном рецепцијом и учешћем у стварању.» - Миливој Анђелковић: ХУНИ АВАНГАРДЕ НА ЕЛЕКТРОНСКОМ НЕБУ,
http://www.uksrbije.org.rs/knjizevne_novine/Februar09.htm

 

... И КОМЕНТАРИ

Eleonora Luthander:

Pročitala sam sa zadovoljstvom, a najviše mi se svidelo ono Radetovo "Ђенге полуде када су код мене, не могу да се скрасе..." – toliko da sam o tome napisala pesmu (pesma i ovaj komentar su uključeni u tekst vizuelnog romana ovde) http://vizant.blogspot.com/2009_10_01_archive.html

* * *
Procitala sam i pogledala «Његово Величанство Издавач - прича са хиљаду другог екрана визуелног романа "Насељавање Византије"”. Mnogo mi se svidja: Prava bajka, prva pročitana posle jedno 40 godina. Strašno...mislim na to što 40 godina nisam čitala bajke.

Najvise mi se svidelo ovo:
"Тако сам звао тетку која ми је причала приче пре спавања. Усмеравала је моје снове и научила ме да се не плашим ничега што умем да опишем…"

Snezana Moracic:

miko, zreo si za MOMU barabar sa Marinom.

Amika:

Može da se čita, gleda, izlaže na panoima, emituje na ekranu, izvodi na sceni…
Zanimljivo je kako se sa promenom slike pomeraju nijanse značenja.
Apsolutna varijanta bi bila da se uporedo daju dve-tri-četiri slike različitih stanja, predmeta, emotivnog naboja pa da čitalac sam…
Ali čitalac neće da bude kreativac, njemu je lepše kao potrošaču…

Škera:

Odlična ideja i realizacija. Sam Internet ima potencijal koliko i sve umetnosti zajedno.
Samo napred Miko.

milosk:

Zanimljiv eksperiment, ipak se u necemu kosi sa savremenim tokovima umetnosti, a to je duzina. Kratka forma pobedjuje, kompozicije od tri minuta naspram dvosatnih simfonija iz devetnaestog veka, video spot u odnosu na osmocasovnu verziju Fani i Aleksandar, pomodni haiku prema Ani Karenjini. I heterogenost, koja lici na sastav Verdijevih opera – malo slike (kulise), malo glume (ne narocito dobre, obicno), malo pevanja, muzike, mnogo patosa i gustog smisla koji mora da stane u malu flasu…moguci stalni sukob smisla teksta i smisla slike. Vizuelni roman i nije narocito nov, jer bi se tesko dao zamisliti nevizuelni roman, pa i najklasicniji. Morale bi da mu se nametnu konvencije (novog)zanra, u pogledu duzine. To dodje kao neka vrsta knjizevne „instalacije“, malo kabasto, ali sa vise vizuelne skrtosti moglo bi da pruzi sasvim zanimljive plodove, lude gljive. Predlazem da se vizuelni deo ogranici na crno-belo a duzina na cetiri puta po cetiri tekst-slike. Ko prekrsi konvenciju zanra, utisnuce mu se IP adresa zaracem na celo. Pozdrav, Milosk.

Snezana Moracic:

ako sam dobro razumela, VR/vizuelni roman/ si zamislio kao jednu beskonacnu promenu koja bi trajala dok traje civilizacija, s tim sto bi se menjale tehnicke mogucnosti i to bio kao neki dokument civilizacije kroz vekove?
da li si na to mislio, ako nisi, evo ideje da je zapocnes s tim sto ja dobijam ‘royalties’
taj roman koji pisu civilizacije, svet, taj globalisticki roman bi bio ustvari manifest zivota na zemaljskoj kugli.
naravno, svako bi koristio ’svoja sredstva’ izrazavanja.

Amika:

Škero, u pravu si za potencijal. Medjutim, trenutno, vizuelni roman prevazilazi mogućnosti medija, on traži slobodniji izbor slika, veće mogućnosti za obradu teksta, neograničeni prostor koji će sam da definiše, rasporedi, podeli i time otvori u dubinu. U objavljenom primeru ne smem ništa da taknem jer se pomeri i sve ostalo, pa su neke slike nezgrapne a tekst – bez mogućnosti izbora – «na zrnu pirinča», nesrazmeran u odnosu na slike…

Na sajtovima je veći izbor i lakši rad, ali – dok stekneš to znanje i veštinu prestaćeš da pišeš bilo šta osim kodova i čitaćeš samo uputstva za primenu, stara i nova.

Internet se razvija ka vizuelnom i videu, reč je za sada putokaz do slike. Interpretacija slike ne postoji, ona se podrazumeva u datom obliku i idemo dalje, ovo je najbolji od svih svetova, evo vidite slike…

Škera:

Da, blog je veoma nezgodan za manipulisanje slikama.
Ali, ja sam govorio o samom Internetu kao umetničkoj formi. To je kao nekakva zona sveopšte „ljudske svesti/podsvesti“, svima na raspolaganju, a opet toliko velika da je uistinu „zona sumraka“. Umetnost zone sumraka, umetnost surfovanja, kretanja po toj zoni… Mislim da je akcenat na tome. Kretanje slično onom u beskrajnom svemiru, postoje svakakve zvezde i planete, treba tražiti i naći onu/one koja je pogodna. Duh Interneta je avanturistički duh.

Amika:

Duh Interneta je avanturistički duh – upravo tako. Internet je jedini medij koji zahteva neprekidnu aktivnost, nema opuštanja i prepuštanja da te medij vodi…

Miloše, kratka forma, da, na nekoliko ekrana, pa se linkovanjem povezuje sa drugim – to i jeste ideja, ali to traži pregled cele strukture, koju dobiješ kad sve završiš, a bloG te svodi na mesečno, godišnje, poslednje…

Ima jedan «medjunastavak» pre ili posle 18. nastavka – to je ovde http://vizant.blogspot.com/2009/11/9.html
VizElInkKa kal. 9 – Točak smrti – Vizuelno Elektronsko Interaktivna priča na 9 Ekrana… Nova forma, koja je nova samo po mediju na kome se pojavljuje, ali medij formira i poruku…

Snežana, taj «VR/vizuelni roman… kao beskonacna promena koja bi trajala dok traje civilizacija» to je Internet. Kada bi povezali naše i srodne sajtove, pa sajtove koje smo linkovali, dobili bi nešto slično.

Naseljavanje Vizantije je pokušaj da se stvore tačke otpora u praznini Interneta, središta koja se odupiru «nomadima komercijale i varvarima duhovnosti», virtuelne stanice koje nisu zaboravile tekst, gde reč prethodni i prevazilazi sliku ili sliku stavlja u novi kontekst.
Proširenje mogućnosti i romana, i Interneta, svakako, uz moju nameru i trud da sve to ima i neku književnu vrednost.

Rezultat bi trebalo da bude trostruk: štampana knjiga, CD sa punim sjajem elektronskih boja i elektronski vizuelni hipertekstualni roman na Mreži koji nastavlja da se širi, dopisuje, komentariše i povezuje sa sličnim ili kontrastnim

Snežana Moračić:

dok ti razglabas sa sultanom i seherezadom, cameron snimio film, zaradio stotine miliona sa svojim avatarima.
ili pisi ljubavne jade seherezade / i rimuje se cak/ sa evnusima i sultanom, nesto kao seherezada i sedam evnuha, ili kaligula sultanizam, sa ubistvima, silovanjima, incestima…sve sto su stari rimljani i grci vec prosli i savladali, novi svet jos uvek pise – snima - reciklira te iste emocionalne ispovesti.
mnogo si ga iskomplikovao, dok pohvatam ko zasto kako kada.
znas onu staru englesku KISS /keep it simple, stupid/…

Stevan Sarcevic:

Moram reci da sam pomalo zatecen, narocito virtuelnim romanom (Osvajanje Vizantije?) O.K. ja sam pocetnik u ovim stvarima, ali ideja mi deluje odlicno ( za mene jos nevidjeno). Ono sto sam procitao (ne bas mnogo) deluje mi kao opsti haos, i pretpostavljam da ce pre ili kasnije neko to srediti... ili nece?...
Kako se ukljucuje u tu pricu? Deluje mi prilicno intrigantno.
...
Sve mi deluje (sa izuzetkom najinteresantnijeg, odnosno Vaseg virtuelnog romana) kao jedan solidan fantasy casopis.

Aleksandar Pirožkov:

Sto se tice Vaseg romana Naseljavanje Vizantije, pogledao sam na mrezi 37, 38 i 39 nastavak. Obzirom da sam to gledao na poslu, nisam stigao pazljivo sve da procitam i pregledam, ali moj prvi utisak je fascinantan. Drago mi je da ste uspeli da povezete muziku, sliku i rec u jednu neraskidivu celinu. Pogledacu sve pazljivo za vikend.

Nada Petrović:

Samo da znaš.... MNOOOOGO mi se dopada način na koji se igraš formom i sve prerasta u delo koje je van okvira poznatih (i priznatih) u prozi... da si živ i zdrav na mnogaja leta...

Marica G. Popović:

Gospodine Milivoj
Želim Vam srećan rodjendan i da ispred Vas bude još ovoliko godina, koliko ih je ostalo iza Vas. Vi ste nešto najstimulativnije na ovom fejzbuku. Svaka Vam čast i da Vas zdravlje još dugo, dugo služi, a sreća da vam bude verna družbenica.
S poštovanjem Marica Popović

Мирослав Лукић:

Postavio sam link Tvog vizuelnog romana na jednoj od pose'enijih stranica
Sazvezdja ZAVETINE,
vidi http://m950.wordpress.com/
To je Bozicni poklon za Tebe.
Sve najbolje, jos jednom: dobro zdravlje.

Еди коментар Ивана Т. Брковића


НАПОМЕНА АУТОРА: Дискусија траје и трајаће док траје роман – и мало после тога – на адресама:

http://www.amika.rs/

http://vizant.blogspot.com/

http://www.pulse.rs

http://www.amika.rs/TrinaestoSazvezdje/ManifestVizuelniRoman.htm

http://prozaonline.com/?p=787

 


Amika.rs