Amika.rs

SF ПРИЧЕ


TREĆI ŽIVOT OCA TEODORA


1.

U prestonoj dvorani zamka veliki knez od Rame žustro je koračao od jednog zida do drugog, od svoje vladarske stolice do dimljivih baklji što su treptajima razbijale noć. Glasnik nikako nije dolazio i ono što je trebalo da bude još jedna laka, rutinska pobeda njegovih vitezova pretvorilo se u moru neizvesnosti.

Još jutros je izvršio smotru, strogo proverio oklopnike, pregledao bojne konje i opremu, odredio čelnike odreda i tada - odlučio da ostane u zamku. Da li zato što je sipila sitna kiša a natečeno nebo visilo do krošanja još mračne šume kroz koju se trebalo probijati? Ili zato što bi to bila ko zna koja bitka protiv pljačkaša, odmetnika, suseda ili lutajućih hordi u kojoj je trebalo učestvovati? A najpre, znao je to sada, zbog onog lošeg sna koji ga je mučio do svanuća: bio je sam protiv skupine nepoznatih malih ljudi koji su ga opkolili sa svih strana; njegovi dični, nepobedivi vitezovi su se negde izgubili i tek kada je osetio kako ga ledeni dah nestajanja prekriva svojim velom, san se prekinuo i on se u trenu našao u svojoj ložnici, znojav, izmučen i umoran kao da je celu noć jahao po nepoznatim, neprijateljskim krajevima...

Da, to je bio razlog - taj san, što sada nervozno hoda, osluškuje i već mu se kroz zavijanje vetra priviđa žamor bitke, topot konja, zveket mačeva, prekinut jek bojne trube... Jutros, sa bedema je video kako neprijatelj beži pred njegovim vitezovima koji kreću u poteru. Sada, već je noć, njegovi vitezovi negde podalje pripremaju noćni logor pa se moćni topot njihovih teških konja i pobednički povici nikako ne mogu čuti. Ovo što dopire sa granica tišine, to je priviđenje, kao onaj san; stvaran može da bude samo topot konja sa glasnikom koji podvikuje jureći da mu javi radosnu vest. Da, to čuje - stiže vesnik pobede, shvatio je i ponosno se uspravio visoko dignute glave, sa rukom na balčaku mača: dočekaće ga dostojno svojim moćima, moćima velikog kneza od Rame.

U dvoranu je utrčao vojnik, znojav i kaljav i umesto da ničice padne pred njim, usudio se da ostane na nogama, zbunjenog izraza lica. Knez je besno drmnuo balčak svog teškog mača, a vojnik je pružio obe ruke ka njemu i uzviknuo:

- Gospodaru, gospodaru!
- Šta je bilo, vojniče? - milostivo je odgovorio - njemu, pobedniku, sada nije priličilo da isteruje etikeciju. - Jeste li ih uništili? Ili rasterali da više nikad...
- Gospodaru! - prekinuo ga je vojnik u polovini rečenice što se nikad nije dogodilo. - Gone nas od močvare! Ubrzo će biti ispod bedema!
- Gone? Oni v a s gone? A moja konjica? Moji moćni oklopnici?

Vojnik pade na kolena: - Prevarili su nas, gospodaru! Prvo su bežali, kao zečevi, pa nam u močvari postavili zasedu! Konji su do trbuha propadali u mulj!

Veliki knez se začuđeno zagleda u vojnika koji se previjao pred njim: - A vaša dugačka koplja? Vaši dvosekli mačevi?
- Sa leđa su nas sapinjali mrežama, gospodaru! Kukama svlačili u glib!

Knez diže oči ka nebu: - U glib? Zar moje kićene vitezove? Zar u blato sve one bleštave, neprobojne oklope?
- Da, gospodaru, u blato... Mnogi su se podavili...

Veliki knez besno istrže mač, vojnik se zgrči na podu, ali knez vrati sečivo u korice: - Znači tako? Tako? Ah, kako ću im se osvetiti! Kako ću im ovo vratiti! Zapamtiće ovu noć!

Kao da potvrđuje njegove reči, negde blizu odjeknu snažan i tup udarac. Vojnik uplašeno pogleda po dvorani: bila je prazna, samo su se ljuljale velike brokatne zavese i treperile baklje.
- Gospodaru! Oni probijaju glavnu kapiju... - usudio se da progovori.
- Neka probijaju - reče knez tvrdo. - Neće dugo! Teodore! - povikao je. - Gde je sada taj veliki vrač... Teodore!

Zavese se razdvojiše i u dvoranu uđe starac duge sede brade u blistavoj odori: - Tu sam, gospodaru!
- Teodore, na tebe je red! - reče knez. - Pokaži tim zlikovcima svu našu moć!
- Našu moć? - upitao je starac i lako se naklonio. - Ja sam samo skromni učitelj i zvezdočatac. Moć pripada tebi, gospodaru!
- Pokaži im šta umeš! - zapovedi knez. - Sruči na njih sam pakao, sve do dna!

Teodor se zagleda u visoke, uske otvore dvorane na kojima se srebrila mesečina i oprezno odgovori: - Još nije vreme, gospodaru!
- Sada je trenutak, Teodore! Uništi sve izvan ovih bedema. Sve! Pokosi ih, do poslednjeg!
Starac smireno prekrsti ruke na grudima i lako se nakloni: - Ja sam tvoj pokorni sluga, gospodaru! Ali sile svevišnje mi šapuću - još nije trenutak!

Knez besno pođe ka njemu ali ga starčev smiren stav zaustavi na pola puta: - Moji moćni oklopnici tonu u mulj močvare... Neprijatelji gruvaju po glavnoj kapiji... A ti kažeš - nije trenutak!
- Bedemi su neprobojni, a kapija dobro okovana. Izdržaće...

Snažan udar odjeknu praćen uzvicima - napolju se, očigledno, razbuktavala bitka.
- Samo da mesec zađe, gospodaru... Popeću se najviši bedem i odatle...
- Onda požurimo, Teodore. Ako uđu među zidine neće nam ni sam Ehileus pomoći!
- Evo, žurim, žurim... Samo ne zazivaj uzalud Njegovo ime, gospodaru. Sada smo obojica Njegove pokorne sluge...

Knez žustro pođe uz uske i strme stepenice, starac nije zaostajao za njim. Na vrhu ih ošinu hladan vetar, noć se zgušnjavala pod poslednjim odsjajima meseca na zalasku. Duboko dole, odjekivali su povici, plamsale baklje i ljuljale se tamne neprijateljske čete ispred kapije.

Bedemom dotrča zadihan glasnik: - Okov otpada, gospodaru! Vrata se povijaju!
Knez se besno okrete ka njemu: - Vraćaj se na kapiju, bedniče! Bori se! A ti, Teodore, počni! Hajde već jednom, dobri moj Teodore! Počni!
- Još samo malo, gospodaru! Neka navaljaju balvane na ulaz, sipaju vrelo ulje sa kula... Sada će mesec da zađe...

Noć protrese nov, snažan udar bez odjeka, a povici se umnožiše.
- Kako tuku! - jadao se knez. - Čuješ li, Teodore, kako tuku? Zar sav ovaj lepi grad zavisi od sporog mesečevog hoda? Zar i mi, i mi Teodore, od njega zavisimo?
- Da, gospodaru! Vojnici moraju da izdrže još malo. Naredi im da izdrže, ti si im gospodar!
- Izdržaće! Tela će svoja podmetati, ako zatreba! Ali, ako probiju, Teodore... Moj mač će prvo tebe probosti! Tebe, spori vrače!
Starac se uplašeno izmače: - Ne kuni, gospodaru. Ne valja se...

Nov udar protrese noć. Dole su se baklje umnožavale, povici pojačavali.
- Kako se moli mesec, Teodore? Šta treba da uradim da on zađe?
- Evo ga, gospodaru! - Teodor raširi ruke a njegova široka odora se nape na vetru. - Sada će mrak i tama! Radujmo se, gospodaru!
- Hajde, Teodore - navaljivao je knez. - Počni, ti veliki moćniče! Budi moj mač i naš štit! Nagradiću te, kako nikad nikog... Voleću te, više od brata, više od oca, više od...

- Ćuti, gospodaru! - starac je pažljivo osluškivao noć. - Ne uznemiravaj sile mraka! Čuješ li kako pada tama? Ćuti!
Iz daljine odjeknu huk sove. Odazva mu se drugi, sasvim blizu, a Teodor podiže ruke dok je oko njega vejao mrak. Mesec beše zašao, samo su još u daljini bleskali vrhovi drveća pod njegovim poslednjim, kosim zracima.

- Tebi se obraćam, Ehileuse, Tebi Velikom - uzviknu Teodor neobično snažnim glasom koji se čuo sve do šume. - Čuj me, Ti svemoćni, čuj me i pomozi!

Tišina se zgusnu, povici umiriše. Čak se ni uzvici neprijatelja više nisu čuli. Odjeknu oštri kliktaj neke ptice, kao odgovor, a zatim snažan huk sove. Bila je tu negde, odmah pored njih, nevidljiva u tami.

- Naredi da se ovo objavi: neka krenu vetrovi, Ehileuse Veliki, i neka dođe oluja - odjekivao je Teodorov glas - neka se probude gorski potoci i buduće bujice, i neka izbije tajni plamen iz srca zemlje, i neka se zatrese gora i pomeri planina, i neka sve sile vazduha i vode, vatre i zemlje - grmeo je Teodorov glas sav satkan od nekog gneva - sada i zauvek, unište proklete čete oko ovog lepog grada!

On zaćuta i ostade uzdignutih ruku kao da očekuje da poleti u mračno nebo. Bilo je oblačno, zvezde se nisu videle i iz guste tišine oko njih dohuja moćan vetar koji je jačao pretvarajući se u oluju, začu se šum vode, a zemlja zatrese u strašnoj tutnjavi koja je bedeme pomerala.

Knez pokleknu na jedno koleno obasjan munjama koje su cepale nebo, strašna grmljavina mu preplavi svest, a odole se začuše preplašeni povici i jauci. Kada se podigao mogao je da vidi kako se moćna planinska bujica valja oko zamka, kao ogromna reka, odnoseći sve pred sobom.

Kada je silna voda otekla nizbrdo sa tutnjavom i hukom koji su se udaljavali, ukaza se prazan prostor ispred kapije. Knez se nije pomerao, čekao je osluškujući, dok mu je srce raslo ispunjavajući ga srećom kakvu odavno nije osetio. I tek kada je odjeknuo huk sove i Teodor umorno spustio ruke dok se pelerina pripijala uz njegovo mršavo telo, knez priskoči, zagrli Teodora i uzviknu tako da se njegov glas prolomio po čitavoj planini:

- Pobeda! Pobeda, dobri moj Teodore! Ha, ha, ha... Kakva pobeda, moj moćni vraču! Sva slava tebi... Bićeš prvi do mene! Pobeda! Šta sam rekao - moja pobeda!

Bedemom dotrča vojnik i pade na kolena pred knezom: - Gospodaru, gospodaru, pao je južni bedem!
- Šta to pričaš? Ti bulazniš! Pa zar ne vidiš...
- Gospodaru, čelnik Nebojša je pustio neprijatelje kroz tajne ulaze! Evo, već prodiru ovamo!

Knez se brzo kao zla misao okrete starcu: - Teodore, šta si to uradio? Zašto si njih poštedeo?
Teodor prekrsti ruke na prsima. Pri svetlosti baklji koje su se približavale video se samo odblesak narukvice na njegovoj ruci: - Gospodaru, ja ne mogu da prebrojavam tvoje neprijatelje! Ti si mi ih pokazao. Sve izvan ovih bedema, rekao si!

- Ali ovo je izdaja! - uzviknu knez. - Izdaja! Imaš li nešto protiv izdaje?
- Samo tvoj mač, gospodaru. On je sada naš jedini štit...

Po bedemu su se čuli brzi koraci i zveket mačeva, uzvici odjeknuše: - Eno ih, na vrhu bedema!
- Obojicu, što pre! I čarobnjaka, on je najopasniji!

Knez se okrete oko sebe. Vojnik je negde nestao i još je samo starac bio pored njega.
- Čuo si, Teodore? Učini nešto, moj vešti vrače... A već smo bili pobednici... Da, evo ih! Evo ih, Teodore, dolaze...

Nekoliko tamnih senki trčalo je ka njima. Pod treperavom svetlošću retkih baklji blesnuše mačevi: - Ha, evo ti! - dočekao je knez prvog. - I tebi! I neka satana tebe i rod tvoj... Auh... U pakao večiti... Ajoj...
Zveket mačeva smeniše pobednički uzvici i bliski, zlosutni huk sove...


2.

Među starim zidovima, ukrašenim srednjovekovnim oružjem i viteškim odorama, začuše se glasovi. U daljini je hujao saobraćaj na autoputu, odjeknu produženi pisak sirene neke drumske krstarice, a u dvorani se pojavi manja grupa posetilaca na čelu sa vodičem.

- A ovo, gospođe i gospodo, ovo je prestona dvorana velikog kneza od Rame. Kao što vidite, naši stručnjaci su uspeli da je rekonstruišu!
- I ona je stradala u kataklizmi? - upita jedan od posetilaca.
- Tvrđava je izdržala, od bujica i odrona stradao je deo osvajačke vojske - objašnjavao je vodič. - Drugi deo, međutim, već je bio prodro unutra. Za kataklizmu je okrivljen otac Teodor, ovdašnji astrolog i alhemičar. Njegovo mrtvo telo je probodeno glogovim kocem i spaljeno. Medjutim, po legendi, njegov duh je lutao oko tvrđave sve dok meštani nisu sahranili njegov pepeo i podigli malu kapelu koja se očuvala do danas.
- Zanimljiva priča! - uzviknu neko.

- A u ovoj vitrini, vidite, sačuvani su prepisi njegovih tajnih tekstova. Bili su ispisani u molitveniku, između redova.
- Kažu da se ovde još pojavljuje njegov duh? - upita jedna žena i zabrinuto se obazre po dvorani.
- Naravno, gospođo! Naš hotelsko-rekreativni centar se ne odriče takvih atrakcija! Upravo pripremamo izuzetan iluzionističko-zvučni spektakl o ocu Teodoru. Za koji dan moći ćete da ga čujete i vidite! A do tada, preporučujem vam lep park sa Teodorovom kapelom. Svi koji žele da dožive mistični duh naše davne prošlosti...

I grupa se udalji. U dvorani su ostala samo dva posetioca.
- Pa, čuo sam - reče prvi. - Nisi me valjda zbog tog spektakla zvao? Mnogo brže ćemo ga završiti u studiju.
- Zvao sam te da mi pomogneš. Pre svega, kao prijatelja. Ali i kao vrhunskog stručnjaka za ton. Mi, istoričari cenimo i druge koji...
- De, de... Ne brini - odgovori prvi. - Napravićemo to da izgleda kao da je otac Teodor ovde. Podarićemo mu drugi život.
- Ima još nešto. Nije problem u spektaklu... Hoću da mi pomogneš da proverim jednu, pa, fantastičnu hipotezu....
- Koju?
- Onu o moćima oca Teodora.

- Čekaj malo! - uznemiri se prvi. - Samo mi nemoj reći da veruješ da je taj alhemičar mogao da izazove kataklizmu i zemljotres!
- Ne znam ja šta je on mogao. To je legenda, naravno. Ali, postojao je neki događaj na osnovu koga je ta legenda nastala. E vidiš, taj događaj me interesuje! Ako je otac Teodor svojim moćima mogao da pomeri samo jedan kamen, on zaslužuje svu našu pažnju! A ja znam da je mogao mnogo više!
- Znaš?
- Saznao sam - reče istoričar. - Tačnije - otkrio. Pripremajući efekte za spektakl proučio sam to doba: muziku i instrumente, govor, oružje, upotrebne predmete i na kraju i Teodorova alhemičarsko-astrološka uputstva!
- Da nisi malo... I?

- Prvo mi ništa nije bilo jasno. Krila slepog miša i sova, ponoćna voda sa velikog izvora... A onda sam pomislio: možda je u pitanju tekst sa tajnom? Onaj takozvani dvostruki tekst? Pravi smisao se iskazuje posredno, uz pomoć neke šifre koju samo posvećeni mogu da rastumače...
- Da, alhemija je bila proganjana kao jeres...
- Pročitao sam ih mnogo puta tražeći taj drugi, skriveni smisao...
- Kao kad rešavaš neku vrstu skrivalice...
- Baš tako - reče istoričar. - A u skrivalici čije je rešenje, na primer - mesec, koju reč nećeš nikad upotrebiti?
- Pa naravno, samu odgonetku - mesec! I reči koje to asociraju.

Istoričar pobedonosno raširi ruke: - E, vidiš, Teodor je pominjao predmete, biljke, životinje, prirodne pojave. Sve što ima neki oblik, miris, ukus i boju. Ali nema čitave grupe reči, međusobno srodnih, on uopšte ne pominje jedno čulo...
- Rekao si: oblik, miris, ukus, boju... Zvuk?
- Da, zvuk! Nigde ne pominje zvuk! Čak ni onda kada je to bilo prirodno...

- Ali šta to dokazuje?
- Da je to ona tajna, osnovna reč koja svemu daje nov smisao...
- Ma ti si profesionalno deformisan! Slikar svuda vidi boje i oblike, ja čujem zvuke, a ti svuda nalaziš događaj, tajnu...
- Zato sam te i pozvao. Zvuci, tvoja profesija, to je u pitanju! Ali neću da te ubeđujem. Evo, slušaj - ovo je prevod jednog od Teodorovih uputstava.

I istoričar iskrenu papir prema svetlosti koja je dolazila sa visokih, uskih otvora i pročita:

- Spoj oblik sa neoblikom koji se rađa. Zatim ga sedmostruko pojačaj: kao prazan bakarni pehar, kao nabujalu planinsku reku, kao severni vetar u granama smreke...
- Stani malo. Sedmostruko pojačati oblik i neoblik.... Pehar, naravno, ima oblik, ali kako ćeš iskazati prazan pehar, reku, vetar.... Znam! Zaista, tako je!
Istoričar se primetno obradova: - Pa naravno da znaš! Zvukom! Kao odjek, tutanj, jeku... I još kad ih sedmostruko pojačaš!
- Pa pustiš u prostor istovremeno, kao jedan produženi, moćni zvuk! Šta je to - preglasna kakofonija?
- Možda, to još ne znamo. Zvuci su talasi, zar ne? Nevidljivi kao magnetno i gravitaciono polje, ili kao elektricitet. Zašto kombinovanje određenih tonova ne bi proizvelo sličnu energiju?

- Nešto nalik zvuku od koga pucaju kristalne čaše...
- Da, baš to, samo mnogo jače - istoričar spremno prihvati. - Ako zvuk razbija tvrdi kristal onda može da ima i druge efekte koje treba otkriti!
- I zamisli - nasmeja se njegov prijatelj - otkrijemo zvuk kojim se može seći šuma umesto testerama!
- Samo se ti zavitlavaj!
- Zašto da ne? To bi bila primena mistike u komercijalne svrhe! Ali probaćemo i to što želiš, ne brini. Pa zato sam i došao - pratićemo trag oca Teodora...

To poslepodne istoričarev prijatelj je bio neuobičajeno zamišljen. Mnogo puta je pročitao Teodorova uputstva, zapisivao, računao, bludeo pogledom okolo. Veče su proveli tražeći pogodnu prostoriju za privremeni studio: kancelarije i sale nisu odgovarale, disko-klub je bio neakustičan; tek dole, u podzemlju zamka, u bivšoj skrivnici ili možda samici iz Teodorovog vremena, on zadovoljno klimnu glavom kuckajući po zidovima. Tu je proveo ceo sutrašnji dan, menjajući trake i miksujući zvuke - odole bi se za trenutak začulo niskofrekventno pištanje ili strahovita tutnjava.

Uveče je sve bilo spremno, zvučnici razmešteni, a njih dvojica na samom vrhu bedema, možda na onom istom mestu odakle je Teodor zazivao svoje bogove. Ali, istoričar je nešto čekao...
- U uputstvima izričito piše: kad zađe mesec.
- Misliš da to nešto znači?
- Možda. Tišina je tada veća, noć dublja. Najzad, i mesečevi zraci su neki talasi...

Oko njih se začu lepet teških krila, a potom huk sove. Povremeno je obletala oko njih, već treći - četvrti put, nalik na crnu grudvu tamniju od noći.
- Ova pernata mudrica kao da nešto predoseća...
- Neki njen davni predak je tako obletao oko Teodora. Da kod ptica postoji genetsko sećanje sada bi se čudila: otkud dvojica Teodora?
- Da, ovo već postaje neverovatno! Na pragu 21. veka eminentni istoričar i stručnjak komunikacione tehnike izvode alhemičarski trik na vrhu bedema! Ali, evo, mesec je zašao... - Šta sada čekamo?
- Da prođe onaj automobil...

- Ma, hajde, ti zaista preteruješ! Zar misliš da je Teodor čekao da neprijateljska vojska ućuti i uvuče mačeve dok on baca svoje čini! Evo, uključujem!
I istoričarev prijatelj pritisnu dugme na pokretnom pultu ispred sebe. Začu se tiho klik! i jedva čujni šum traka koje se obrću. Međutim, ništa se ne dogodi, samo se tišina širila oko njih, gusta kao med.

A zatim se oglasiše zvučnici. Tiha, daleka tutnjava je jačala, pretopivši se u moćan šum neke nevidljive, velike vode; zahuja i vetar uz lelek zvona. Iz šume odjeknuše oštri, panični ptičji krici, a sova prolete pored njih kao crna granata, zapahnuvši ih mirisom mokrog perja. Zvuk automobila sa druma odjednom sve nadjača i prelomi se u jek. I dok je zastrašujući huk rastao, a šuma oko njih kričala i pištala, odjeknu preglasan metalni tresak, praćen zvucima gromova i tutnjavom koja se prelamala u daljini, Zatim se zvučnici ućutaše.

- Strašno! - uzviknu istoričar. - Nešto se dogodilo sa automobilom!
- Kao da je na nešto naleteo!

Strčali su dole, niz beskrajne, mračne i vijugave stepenice. Na prilaznom drumu je svetleo jedan far nepomičnog vozila, drugi je bio slupan kao i ceo prednji deo. Oko vozača su se okupljali ljudi.
- Nisam povređen - objašnjavao je. - Samo kontuzije...
- Pa šta je to bilo?
- Ne znam. Drum je bio prazan, kao sada... Počinjalo je nevreme, čuo sam prejaku tutnjavu, kao da će zemljotres, zabolela me je glava i tada je auto na nešto naleteo. Samo se odbio, kao od zida!
- Ma, dobro ste prošli! Sklonićemo auto u stranu, pa sutra videti šta je to moglo da bude...
- Da, sutra... Glava me još boli, a i dobro sam ugruvan...

Dva prijatelja su sačekala da se svi udalje. Noć je bila tiha, šuma se smirila i oni se preko livade uputiše natrag.
- Neverovatno! - najzad je progovorio istoričar. - Naleteo je na naše zvuke, kao na zid!
- Ma, da nije to, ipak, nešto drugo? Obična koincidencija? Dok smo se mi igrali sa zvucima, on je naleteo na srnu i odbacio je u šiprag...
- Moguće je, naravno, ali tako malo verovatno...
- A ove Teodorove i naše čini, to ti je verovatnije?
- Ne znam više ni sam! Doći ćemo ovde ujutru, ako je srna ili nešto slično naći ćemo tragove. Ali, ako ih nema...
- Šta je ovo? Osvetli, molim te!

- Razmrskana sova! Ona pernata mudrica što je pokušala da pobegne! I onda je ovde, na livadi...
- Da, u vazduhu, iznad livade, naletela je na neki zid!
- A to znači da je otac Teodor zaista...
- Eto, vidiš! Čuda oca Teodora i danas mogu da se dogode!

Veče su proveli radosni i zabrinuti, još ošamućeni od prethodnih događaja. Istoričar je otišao na spavanje, a njegov prijatelj se spustio u svoj studio ispod zemlje da još nešto proveri. Sutradan ujutru, još je bio tamo: neobrijan, izrazitih podočnjaka...
- Pa ti nisi ni trenuo!
- Nisam. Bila je takva tišina da sam snimio još neke efekte i sve ponovo izmiksao.
- Pa šta hoćeš više? Da srušiš hotel?
- De, de, ne preteruj. Samo hoću da ovo, u šta si me ti uvukao, dovedem do kraja!
- Zar ima još nešto?
- Ima, ima... Poslednje Teodorovo uputstvo je dvostruko šifrovano. Video sam da mi je poznato, ali tek noćas sam shvatio. I obezbedio da mi faksom ovo pošalju. Evo, pročitaj, molim te.

- Treba meditirati dva oblika Brahmana: Zvuk i Nezvuk... - pročitao je istoričar. - Šta je ovo?
- Iz staroindijske literature. Citat iz šeste knjige Upanišade. Čitaj dalje.
- Zvuci iz prostora unutar srca poprimaju sedam oblika: kao šum reke, kao odjek bakarnog pehara, kao hujanje severnog vetra... Pa ovo je slično Teodorovom uputstvu!
- Zato sam ti ga i dao. Pogledaj kraj.
- I tada će se stvoriti Nezvuk - tišina koja prethodi stvaralačkom činu - Velikom Zvuku... Pa ovo je, ovo je nešto kao... kao čuveni Veliki Prasak!

- Da, to je staroindijsko tumačenje postanka sveta! Ili Velikog Buma, kako ga naziva savremena fizika. Njegov odjek, po induističkoj tradiciji, živi u svakom živom biću i može se izazvati meditacijom. Tako se dolazi do Nezvuka, odnosno do unutrašnjeg mira i tišine koji prethode stvaralačkom činu...
- Ali, za to je potrebno godinama meditirati...
- Ili dobro izmiksati zvuke, pobrojane u Upanišadi i kod Teodora!
- Stani malo! I, šta ćeš tada dobiti?

- Baš to što ne smeš ni da izgovoriš! Veliki Prasak! Čuveni Veliki Bum posle koga je nastao čitav svet! Ali, nažalost, samo kao mali uzorak. Takoreći - stvaranje sveta u epruveti!
- Pa ti si i mene prevazišao! - uzviknu istoričar. - Ponekad sam se plašio da to ja haluciniram, ali ovo do čega si ti došao...
- Sada nam nema druge - moramo da proverimo... Makar stvorili i jedan mali, novi svet, što da ne...
- Na to ni ne pomišljam. Ali ako izazovemo ozbiljnije poremećaje...
- U ovom svetu koji je i bez nas... Ma, hajde, molim te! Najzad, to je tvoja ideja, ja je samo profesionalno i tehnički dovodim do kraja...

Te večeri su ponovo bili na vrhu bedema, čekajući da mesec zađe. Sve je bilo isto, samo što sove više nije bilo - ležala je razmrskana na sredini livade, hrana za ptice i mrave...
- Treba da znaš, ovog puta sam primenio obrnuti postupak. Po Teodoru, to je način da se iz neoblika stvori bivši oblik.
- Hoćeš da kažeš: da se iz tišine stvore zvuci prošlosti? Ponovo ćemo čuti sovu, naše glasove prilikom dolaska...?
- Nadam se da je tako. A možda i nešto drugo, još ranije... Jer ovog puta imaćemo i eho. Zvučnike sam tako rasporedio da će odjek dugo lebdeti između ovih brda.
- Odlično, prijatelju moj, odlično. Zbog takvih stvari sam te i pozvao!
- Evo, mesec je zašao... Nigde nikog... Ni automobila, a ni ptica... Da uključim?
- Sada više nema uzmaka! Uključi!

Odmah odjeknu strahovita grmljavina, zapljuskujući ih moćnim talasima zvuka. Između njih prohuja snažan vetar i nestade u noći. Odjeci su još neko vreme jenjavali, valjajući se sa brdo na brdo, a zatim i oni nestadoše. Tišina je bila puna i gusta, noć mirna i bez senki. Ništa se nije događalo, a ni čulo.
Istoričar se razočarano zagleda u pokretni pult koji je stajao između njih, kao da očekuje da nešto, ipak, iskoči iz njega.

- I baš ništa - reče razočarano. - Samo ta uzaludna grmljavina sa nešto odjeka...
- Da, čak ni huk sove... A bio sam uveren da ćemo tek sada izazvati nešto pravo!
- Ne razumem... Sve smo uradili po uputstvu... Kao što vidiš i otac Teodor može da pogreši...
- Prošli eksperiment treba ponoviti. U njemu ima nečeg...
- To ćemo sutra, kad prespavamo. A ovo - i on odmahnu rukom - uzaludan trud! Samo me je glava zabolela...
- I mene. Nije ni čudo - toliko napetosti i uzaludnih očekivanja...


3.

Olujni vetar je prohujao iza debelih zidova zamka, činilo se da sve nosi pred sobom. Zatim se začu snažan lepet krila i huk sove, iz šuma vetra i strašne grmljavine koja je protresla planinu valjajući se između brda, izvojio se prigušeni jek bitke: njiska konja, zveket mačeva, topot, povici...

Veliki knez od Rame se prenu na kamenom podu svoje prestone dvorane. Klečao je na jednom kolenu, kao da upravo prima vitešku čast od nekih nevidljivih sila. Osećao je strašan bol u glavi i odjednom, setivši se svega što se dogodilo - ili se nije dogodilo? - on povika ka brokatnim zavesama koje su se ljuljale na promaji što je strujala zamkom:

- Teodore? Jesi li tu, Teodore?
Iza zavesa se začu odgovor:

- Tu sam, gospodaru. Čekam tvoje zapovesti.
- Šta je to bilo, Teodore?
- Ne znam, gospodaru! Nešto se dogodilo...
- Boli me glava, Teodore.... I kao da čujem bitku... A sećam se.... Ali - živ sam, Teodore! Živ sam! Samo da me glava toliko ne boli...
- Neka boli, gospodaru. Sada neka boli! Bol živima i pripada...

U dvoranu ponovo dopre žamor bitke i knez prepoznade bojni poklik svojih vitezova.
- Evo, opet! Ma, čuješ li i ti, Teodore? Bitka još traje! Straža! Brzo, gde je straža!
U dvoranu utrča jedan vojnik i kleče na koleno pred knezom: - Tu smo, gospodaru!
- Šta se događa? Kakve su vesti?
- Biće velika pobeda, gospodaru! Neprijatelji su se razbežali pred našim okopnicima! Pobegli su kao zečevi i posakrivali se u močvari! Vitezovi se okupljaju da ih pronađu i proteraju što dalje!
- Moji oklopnici se okupljaju? Za poteru? Nikako u poteru! Odmah uzmi najbržeg konja, uzmi mog ata i javi svima: nema potere! Nipošto u močvaru! Neka se svi okupe pred glavnom kapijom!
- Trčim, gospodaru! Biće izvršeno!
I vojnik skoči i u trku izjuri iz dvorane vičući: - Konja! Gospodarevog ata, po Njegovom naređenju!

Knez se ispravi, pogladi balčak svog mača i zagleda se u Teodora: - A sada mi reci, Teodore, šta se to dogodilo? Ili sam ja sanjao? Bitku, tebe, mene, smrt...
Teodor je stajao nepomičan, dok su se brokatne zavese ljuljale iza njega: - Više ne znam ni ja, gospodaru... Ne znam... Kao da smo obojica bili u nekom lošem snu...
- Težak je to bio san, Teodore... Težak i loš... A ja ne volim loše snove... Učini nešto, Teodore, hoću da sanjam samo lepe snove... Ti to možeš, zar ne, ti si zvezdočatac i čarobnjak... Čuješ li me - samo lepe snove!
- Učiniću, gospodaru, koliko mogu...
- Da, učini... Svakako učini.... A koliko možeš za tvog gospodara? Mnogo? Malo? Ni malo?
- Kako kad, gospodaru. Sve što mogu...
- Videćemo, Teodore... To nas dvojica moramo da rešimo... A sada idemo na bedem, hoću opet da vidim moje dične, kićene vitezove, moje oklopnike u neprobojnim prsnicima i sa dvoseklim mačevima. I moju zastavu sa šumom kopalja iza nje... Idemo, Teodore...

Stepenice su opet izgledale beskonačne, a gore ih je sačekalo kišovito, natečeno nebo i topot konjice koja se vraća. Knez radosno diže obe ruke: - Zaista, vraćaju se! Moji moćni ratnici! Moji gizdavi konjanici! Ipak ću ja pobediti, Teodore! Da, sve vas ću ja pobediti!
I on povika, punog, moćnog glasa: - Straža! Svi ovamo!

Ispod bedema i oko kneza okupiše se stražari u kratkim oklopima i pod šlemovima, bleštavim u sumračnom danu. Knez prelete očima po njima, kao da ih prebrojava: - A čelnik Nebojša? Gde je čelnik Nebojša?
- Maločas je otišao na južni bedem - odgovori jedan od vojnika.
- Na južni bedem? - uzviknu knez. - Zar zaista - na južni bedem? Vi tamo, i ti, moj verni stražaru, odmah za njim! Brzo! Hoću da stignete tog izdajnika i da ga odmah pogubite! Ti, lično, tim tvojim čvrstim mačem! Dobro ću te nagraditi! I sve vas!

Knežev stražar spremno istrže mač i povika: - Straža! Za mnom! Brzo! Ko nađe čelnika Nebojšu biće posebno nagrađen!
I stražari odjuriše, samo se još čuo zveket oklopa i njihovi povici. Veliki knez se okrete alhemičaru: - Da, Teodore... Čudan je to bio san... Težak i loš... Ili, ipak, dobar? Šta ti misliš?
- Bio je loš, gospodaru. A biće - dobar! Jer, ti ga sada ispravljaš!
- Misliš da je i ovo san?

Teodor se zamisli: - Šta je lepše od stvarnosti u kojoj se ispunjavaju snovi? Zar to nije najlepši san?
Knez nervozno protrese balčak mača: - Teodore, ovo ne sme da bude san! Reci mi, ti to znaš, ti si čarobnjak!
- Gospodaru, ti si veći čarobnjak od mene! Ti loš san pretvaraš u svoju lepu vladalačku stvarnost.
- Ne volim, snove, Teodore - odgovori knez pažljivo ga posmatrajući. - Oni su tako... nesigurni...
- Ako smo budni, ovo je lepo kao san! - odgovori alhemičar zamišljeno. - A ako sanjamo - bar ćemo se probuditi kao pobednici...
- Ne mi! - uzviknu knez. - Ja ću biti pobednik!
On naglo izvuče mač iz korica: - Neću iznenađenja, Teodore! Neću ih ni u snu!
Teodor odstupi za korak. Dalje nije mogao, iza njega je bila ivica bedema.
- Gospodaru! Učinio sam sve što sam mogao!
- Baš zato, vrače! Baš zato!
- Uvuci taj mač gospodaru. Ja ti nisam neprijatelj!
- Saznaćemo ubrzo. Ako je ovo san, obojica ćemo se probuditi. A ako nije...
Knez mačem opisa krug u vazduhu i zadrža ga u visini Teodorovih prsiju.
- Gospodaru, molim te! Dozvoli da se i ja radujem pobedi!
- Raduj se, Teodore! Moći ćeš da se raduješ! Ja sam milostiv - sačuvaću ti život. Proteraću te i ...
- Ali zašto, gospodaru?
- Kako zašto? Mnogo možeš... Više i od mene... Kao da si ti gospodar...
- Ali ja sam u tvojoj službi!
- Da, i tako će ostati... O ovome nećeš nikome pričati...
I on vrh mača približi na pedalj od Teodorovih grudi.

- Ako ti tako želiš - reče Teodor stegnuta grla. - Nikad i nikome...
- Želim - reče knez. - I tako će biti. Ja to znam jer...
On se poigra mačem pred alhemičarevim prsima: - Jer, čim dođe vidar... Narediću da ti odseče jezik!
- Ne, gospodaru! - zavapi Teodor. - Ne, molim te!
- Ne brini, ostaćeš živ - reče knez tvrdo. Lice mu je bilo bez i najmanjeg traga osmeha. - Malo će boleti, ali znaš, sam si rekao: bol živima i pripada...
- Nemoj jezik, molim te! Evo, šaku mi odseci! - i Teodor ispruži ruku pod mač. - Samo nemoj jezik!
Knez odstupi za korak: - Moj mač protiv tvojih reči, vraču! Sada je moj mač jači i hoću da tako i ostane...

Bedemom dojuri jedan od stražara uzvikujući: - Gospodaru, uhvatili smo čelnika Nebojšu i pogubili ga! Živeo veliki knez od Rame!
- Živeo! - uzviknuše gizdavi oklopnici, okupljeni ispred glavne kapije.
Kao da potvrđuje njihov uzvik nebo se prolomi u snažnoj grmljavini koja se valjala sa brda na brdo...


4.

Delegacija hotela je bila odlučna, nisu sačekali ni da njih dvojica završe doručak: - Molimo vas, gospodo, da nas razumete! Mi znamo da vi samo eksperimentišete sa zvučnim efektima, po našem nalogu, za potrebe spektakla. Ali ovo je zahtev celog obližnjeg sela. A i neki gosti se žale...
- Ne razumem. Na šta se to žale?
- Meštani misle da ste vi krivi za sve. Jutros smo ih jedva sprečili - hteli su da vam razbiju opremu...
- Ama, gospodo! Šta smo to učinili?
- Traže da odmah obustavite zvučne probe...
- Ali zašto?
- Prethodne noći su, kažu, bile neizdržive. Posebno noćas: sve do jutra su, navodno, odjekivali povici i topot nevidljivih konja, zveket mačeva i jauci... Kao da se vodila neka strašna, avetinjska bitka...
- Bitka? Čuli su bitku?
- Pa ono sa autom, preksinoć, i Teodorova kapela noćas... Mi znamo da to nema veze sa vama, ali to se njima ne može objasniti.
- Šta je bilo sa Teodorovom kapelom?
- Nestala je, kao da se raspala u prah... Planirali smo da je konzerviramo ali, eto... A bila je prastara...
- Pa to je - neverovatno...
- Tako i uprava hotela misli. I moli vas da razumete situaciju... Bićete isplaćeni, ali vas molimo da još danas...
- Da odemo što pre?
- Bilo bi kolegijalno od vas. Značilo bi da razumete situaciju. I još nešto: da o ovome nikome ne pričate! Hotel tek stiče reputaciju i ako sada... Na zahtev meštana, formulisana je i tužba za odštetu. Ali, ako vi prihvatite ove naše predloge, nećemo je ni podnositi...

Uveče istoričar i njegov prijatelj su bili u vozu koji ih je vraćao u grad. Stajali su pred otvorenim prozorom, zagledani u poslednje tragove rumenila na zapadu.
- Još ne mogu da se osvestim! Shvataš li ti da smo mi, u stvari...
- Da, mi smo - proterani! I još nam je zabranjeno da pričamo o tome, pod pretnjom tužbe!
- Sreća naša da živimo u ovim vremenima! Šta misliš, da smo u Teodorovom dobu, šta bi nam se dogodilo?
- Verovatno bi nas pogubili i proboli glogovim kocem. Mrtva usta ne govore!
- Ili bi bili izuzetno milostivi i samo nam odsekli jezike, da ne možemo da pričamo o tome!
- Ala ti je milost...
- Posle ovoga, bojim se da će tajna oca Teodora ostati nerasvetljena...
- Nažalost... I to baš kad smo mu, kroz zvučni spektakl, podarili drugi život... Nego, vidi ovu ptičurinu, leti uporedo sa vozom...

I zaista, jedna poveća ptica je lepetala krilima kao da se utrkuje sa njima.
- Ni voza se ne plaši!
- Znaš šta sam pomislio: da to nije ona sova sa livade?
- Ma, hajde... Ona je ostala razmrskana, tamo u travi...
U tom trenutku ptica se zalete, napravi luk do prozora i snažno huknu. Nozdrve im ispuni miris mokrog perja.
- Kao da je privlačimo! I na bedemu je ona sova ovako naletala...
- Možda se uplašila voza, pa napada...
- Možda... Ali ko to zaista zna - upita istoričar zamišljeno.
Njegov prijatelj ga pogleda sa razumevanjem: - Kao i za one priče o avetinjskoj noćnoj bitci i nestanku kapele...
- One o kojima ne smemo ni da pričamo...
- Da, tu se nešto ipak dogodilo... Ali šta - to nikad nećemo saznati... Iz ovog našeg, dalekog veka sve su prošlosti iste...

Istoričar zamišljeno klimnu glavom: pored voza je strelovito promicala tamna, mokra šuma, u njoj se krila sova koja je, možda, bila jedan od odgovora na ova pitanja. Tada voz pisnu i šuma ostade iza njih. Ispred se širila ravnica na čijem kraju su se nazirale daleke gradske svetlosti...

Milivoj Anđelković


Amika.rs