Amika.rs

 


NOĆ U PIRAMIDI

Kraljica se prošetala dvoranom, od slike do slike. Svaku je ovlaš pogledala, vratila se pred prvu, zagledala u treću i ponovo vratila, ali sada pred drugu sliku, onu sa jednim belim okom. Setila se komentara protomajstora svih carskih građevina: «To je bila odluka bogova. Zato ste vi jedini koji možete da gledate u ovaj i onaj svet!»
Nije više oklevala, zatapšala je, pokazala na drugu sliku i naredila da dođe protomajstor

Došao je i duboko se poklonio: - Vaš lik je volja bogova. A vaš današnji izbor – vaša sudbina! Obavezan sam da vam odmah otvorim vrata drugog sveta.
Kraljica se trže, nije to očekivala tako brzo. Odloži odlazak za nekoliko dana, iščekujući da se nešto značajno dogodi. No, nije bilo ničeg posebnog i dan odlaska ubrzo dođe. Ona se obrati boginji Izidi: - Majko Svega Postojećeg, posavetuj me!
Boginjine pronicljive, osmehnute oči nemo su je posmatrale. Sunce se dizalo, senke su se pomerale, dan je počinjao da žari letnjom vrelinom. Tada Izidino levo oko potamne i utonu u senku, a kraljica pade pred njene noge: - Majko, Boginjo, hvala ti! – i naredi da se odmah krene na put.

Kada su se približili kompleksu piramida, kolona zastade a protomajstor razmače zavese na kraljičinoj nosiljci: - Kraljice – izgovori snebivajući se – molim vas da i sebi i meni olakšate ulazak u drugi svet. Vi ne smete znati u koju piramidu ulazimo, to bi poremetilo vaša buduća saznanja. Zato ću vam, sa vašim dopuštenjem, vezati oči i biti uz vas.
On joj pažljivo, gustom i mekom trakom uveza oba oka, i ono sa mrenom. Kraljica se nađe u mraku. Osetila je kada je kolona krenula, čula komande da zastanu i da samo nekolicina najpoverljivijih nastave put. Protomajstor je odredio ulaz koji će se otvoriti, čula je kako se teško kamenje pomera i vođena njegovom rukom zakoračila je unutra, u piramidu.

Tada joj protomajstor skide povez sa očiju. Bili su u polumraku uskog hodnika, osvetljeni mlazom dnevne svetlosti sa ulaza. Nastavili su put, samo njih dvoje. Tanak mlaz svetlosti ubrzo je nestao i protomajstor zapali buktinju. Proveravao je put zagledajući papiruse, zaobilazio lažne prolaze i otvarao skrivene ulaze, jedan za drugim.
Šta ako on, slučajno, pripada zaverenicima? - uplaši se kraljica. Opipa skriveni bodež – bio je tu. Da to sada i saznam, i da ga uklonim, ne bih umela da se vratim, sve tajne i znanja su njegovi. Tada se seti Izidinog zatamnjenog oka, istog na kome je ona imala mrenu i nastavi put osvetljen lelujavom buktinjom.

Najzad, protomajstor zastade. Bili su u velikoj dvorani ukrašenoj slikama iz pradavne istorije Egipta, u predvorju same grobnice faraona kome nije znala ime.
- Ovde vas moram ostaviti, kraljice – objavi protomajstor. – Morate biti sami da bi vas Večni primili. Bogovi su na vašoj strani čim su dozvolili da dovde stignemo. Po vas ću doći sutra ujutru.
On se pokloni nekoliko puta koračajući unazad. Svetlost nestade, čula je kako se kamena vrata zatvoriše. Zatim, ni zvuka, ni tračka svetlosti. Samo pojačano zujanje u njenim ušima i povremeni svici svetlosti ispred oba oka, i onog sa mrenom. Kraljica sede u kamenu fotelju koju joj je protomajstor pokazao, pomeri bodež da joj ne smeta i zagleda se u crnilo mraka u kome su se pripremala neznana zbivanja, samo za nju.

Časovi su prolazili ili je vreme stalo, više nije znala. Povremeno je čula daleko zujanje, kao da velike ose proleću hodnicima piramide. Videla je nekoliko rasplinutih rojeva svetlucavih iskri: izronile su iz zida, lagano prolebdele dvoranom i uronile u suprotni zid. Večni me ne žele, pomislila je, a bogovi imaju važnija posla. Još ih nisam dostojna pa mogu... – ona se zgrči u fotelji – ... mogu poželeti da me kazne...

- Rano je za kažnjavanje – progovori tihi Glas pored njenog uha. – Tek ćeš zgrešiti.
Kraljica se trže i okrete glavu – nekoliko svetlucavih plamičaka spokojno je lebdelo na dohvat ruke.
- Ko si i šta si ti? – upita ona u grču iznenađenja, prozuklog glasa od dugog ćutanja.
- Ha! – jeknuše svetlaci i zatalasaše se. – Ko sam i šta sam? Ovde mi postavljamo pitanja, a ti odgovaraš!
Roj se uskomeša, plamičci promeniše mesta i zalebdeše ispred ispred njenih očiju: - Hmmm… - progunđa Glas. – Neka nova kraljica. Na prestolu je. Nema muža… Ovde ga nećeš naći… Pa, šta tražiš onda? Zašto nas uznemiravaš?

- Želim da vidim budućnost!
- Budućnost? – iskre lagano promeniše mesta. – Šta je to? To ne postoji. Postoji večnost u koju si zakoračila i postoji zaborav u koji ćemo svi otići. A to tvoje, ta budućnost ili kako već beše, to ne postoji.
- To su događaji koji će se tek dogoditi – pokuša kraljica da objasni.
- Događaji koji će se… !!!
Roj zatrepta i odmače se od nje: - Vi, privremeni, što čekate u redu za večnost, imate pogrešna htenja i čudne želje. Brinete o telu koje će propasti ili biti balsamovano. Želite da saznate neke posebne događaje…
Plamičci zaplamteše, promeniše mesta načinivši više od pola kruga i utrnuše u iskre. Zavlada tišina.

- Molim vas – progovori kraljica čudnim glasom. Bilo je to prvi put da izgovori tu reč koja ne priliči vladaru. – Bogovi su me ovamo uputili. Majka Svega Postojećeg se saglasila…
-Izida? – iznenadi se Glas. – Ona? Da, vi privremeni, vi ste oduvek njeni miljenici… Zašto vas onda ne pouči šta da tražite? Molite, a ni sami ne znate šta… Hmmm… Kraljica iz privremenog sveta… Koja ne zna šta hoće, ali hoće… Šta ti je to na levom oku? Maska za lakoverne?
- Bela mrena. Stari spisi kažu da je to znak bogova.
- Zaista, neprozirna je. To i jeste znak. Zato si ti mogla da dođeš dovde, mada ne znaš šta hoćeš. A ti događaji koje pominješ… Postoji Večiti Sunčev Disk Velikog Ra. Na njemu je upisano sve što postoji i što može da se dogodi. Ako na njemu pronađeš niz događaja koji se tebe tiču, nešto ćeš saznati. Ali moram da te upozorim…
Roj iskrica se podiže i lagano spusti do kraljičinih očiju. Ona odjednom shvati da ih gleda, i vidi, sa oba oka. I onim sa mrenom.
- Videćeš ono što uspeš da nađeš na disku. Ali zato će tvoja vladavina biti kratka. Ti već jednim delom pripadaš nama… Pa, pođimo, pokazaću ti…

Svetlucave iskre odlebdeše kao da zidova nema, videla je kako se udaljavaju. Kraljica ustade, zastade tamo gde je trebalo da bude zid ali ruke joj se pružiše u prazninu. I ona zakorači, prateći lelujavi roj na putu kroz prostore večnosti. Išli su sve brže, a njen svetlucavi vodič se pretvorio u tinjajući plamen čiji su plamsaji osvetljavali delove palata, vrtova, raskošnih holova i ukrašenih unutrašnjih odaja. Tu i tamo kraljica je čula prigušene glasove i usklike, daleku muziku i kratke kliktaje, nalik na smeh.

Večiti Sunčev Disk Velikog Ra pojavio se odjednom, zlatno sjajan i ogroman. Nije osvetljavao prostor već kao da je upijao svetlosti jer je kraljičin vođa potamneo i nestao. Još je čula njegov glas koji se gubio: - Priđi i gledaj! Ali, što više vidiš... manje... ćeš... ži... ve...

Prišla je a sjajni disk je izrastao pred njom, kao veličanstveni hram. Videla je armije u trijumfu i porazu, građenje gradova, hramova i piramida, poplave Nila, one blagorodne i one divlje što nose sve pred sobom. Zapazila je mnoštvo vladarskih stegova ispred piramida i gradova i one u pesku, poluzatrpane i zaboravljene... Među njima... raspoznala je, da, nije bilo sumnje - svoj vladarski znak. Jedva se nazirao kroz tanak sloj peska koji ga je zatrpavao.

Kraljica razočarano saže glavu i odstupi – dovoljno je videla. I dok se okretala da se vrati – ako se ima gde vraćati – u magnovenju ugleda jednu sliku koja prohuja preko diska: njen lik sa vladarskim oznakama na glavi u velikoj, svetloj dvorani, pored statua boginje Izide i Imhotepa, najvećeg graditelja i začetnika svih nauka Egipta. Ponovo se zagleda u disk, ali su to već bile neke druge slike koje joj ništa nisu govorile. Steg u pesku i lik pored boginje i velikog Imhotepa! Dve krajnosti koje su je zbunjivale. Ako je steg nevažan, otkuda moj lik među najslavnijim u Egiptu? Ta budućnost, za koju ovde kažu da ne postoji, mora da je nalik na unutrašnjost piramide: ogromna, neprozirna i nedokučiva.

Njen vodja je nestao i kraljica oklevajući pođe nazad, u crnilo. Ubrzo nalete na zid. Opipa okolo – nije bilo prolaza, samo prazna kamena fotelja. Ona ista ili ko zna koja i gde? To više nije bilo najvažnije za nju i ona sede, premesti skriveni bodež koji joj je opet smetao i osmehnu se: sada je znala da ima neuporedivo jače oružje od njega – svoj lik uz najslavniju boginju i najpoznatijeg naučnika Egipta.

U neko doba začu škripu kamenih vrata i bledi zrak buktinje zaslepi joj oko. Protomajstor se duboko pokloni, znatiželjno je zagledajući.
- Idemo – naredi kraljica. – Dovoljno sam videla...
I tada shvati da opet vidi samo na jedno, desno oko – ono levo je ponovo bilo neprozirno.

Sledećih nekoliko godina, koliko je još bila na vlasti, okupljala je slikare i vajare carstva i bogato nagrađivala sve koji su umeli da naslikaju ili isklešu njen lik nalik onom koji ponekad zatitra u Večnosti, na Večitom Sunčevom Disku Velikog Ra.

Миливој Анђелковић

Nastavak...

Amika.rs