Документи   Саопштења   Догађаји   Линкови Београдски међународни сусрети   Управа   Издања


KNJIŽEVNE NOVINE BROJ 1123, NOVEMBAR 2005

OD NARATIVNOG PREMA LIRIČNOM

Kratak intervju sa TEDOM KUZEROM (Ted Kooser) - američkim pesnikom, dobitnikom nacionalne nagrade za poeziju 2004 i Pulicerove nagrade 2005. godine.

DR. BILJANA D. OBRADOVIĆ

PITANJE: Prvo da Vam čestitam na fantastičnoj godini. Nedavno ste postavljeni za američkog Pesnika Laureata, a u aprilu mesecu ste primili Pulicerovu nagradu za knjigu "Radosti i Senke," koja je Vaša deseta zbirka pesama. Ko bi poverovao da ste vi "samo" penzionisani službenik osiguravajućeg zavoda iz Garlanda, male varoši u državi Nebrasci? I jedno i drugo, i pozicija i nagrada, su nečto o čemu pesnici mogu samo da sanjaju. Vas san se obistinio.

ODGOVOR: Samo nešto da ispravim: nisam nikada bio službenik osiguravajućeg zavoda. Moglo bi se reći da sam bio na rukovodećem mestu u osiguravajućem zavodu. Službenici prodaju osiguranje, a ja to nisam radio.

P: Moje prvo pitanje je povezano sa činjenicom da ste mi bili mentor u toku doktoriranja iz oblasti engleskog jezika, sa koncentracijom na kreativno pisanje poezije na Univerzitetu u Nebrasci, Linkoln, gde Vi još uvek predajete, i pri kom ste iskucali strane i strane vrlo korisnih komentara (da budem precizna - osam strana) o mojoj disertaciji, "Smrznuti zagrljaji" (koja je od tada objavljena). Kada ste mi davali savet (imali ste tada 53 godine) rekli ste (u poredjenju sa mojim narativnim pesmama) da “Vas impuls upućuje da se okrenete od narativnog ka liričnom, koje vas više zadovoljava, a u liričnom volite da vidite energije koje vijugaju napred i nazad, kao i sa svih strana. Same Vaše pesme su energije koje su ograničene ne onim što je ispred njih u vremenu i sekvenci kao u narativnoj pesmi, već celom svojom prirodom. Prema Vama, vi najbolje uspevate “kada medjuigra ovih energija pruzrokuje da se pesma zagreva iznutra i nekako postane više od zbira svojih odvojenih delova." Upravo šta se od tada izmenilo u Vašem pisanju pesama, ili Vašem shvatanju sopstvenih pesama i kroz godine pisanja poezije?

O: Mora da mi se ustaljuju navike, jer se sada ne osećam ništa drugačije. Kada sam pisao te komentare sazreo sam u tim osećanjima, ali izgleda da nisam sazrevao dalje. Nadam se da to nije loše za moje delo. Umetnici moraju stalno da pokušavaju nove stvari.

P: Ovo pitanje se sastoji iz dva dela. "Znači Ovo je Nebraska" je naslov jedne od Vaših pesama. Kakva je Nebraska sada? Kukuruzna polja, male varoši, hladne zime, vrela leta, široko nebo, ravnice, prerija....Da li su se Amerikanci previse udaljili od zemlje i od prirode, i stoga imamo sve manje ruralnih pesnika u odnosu na urbane? Da li je Vaše postavljenje na neki način vraćanje izvoru života, vraćanje korenima, tradiciji?

O: Postavljen sam delimično da se prepozna činjenica da postoje umetnici koji rade u velikom otvorenom središtu Amerike, a ne samo na istočnoj i zapadnoj obali. Verujem, mada ne znam za sigurno, da je Kongresna bibilioteka želela da prikaže američkog pesnika koji može da piše pesme koje prosečni amerikanci mogu da čitaju i razumeju, i nadju im značenje. Tokom poslednjih sto godina, američka poezija je postala sve kompleksnija i ekskluzivnija, te su se mnogi čitaoci osećali zapuštenim.

P: Da li uzimate u obzir prirodne katastrofe i ratove, svetske ili domaće dogadjaje kao teme za pesme, to jeste koliko često ih smatrate pesničkim materijalom? Da li ste ikada bili prinudjeni da kritikujete društvo iz bilo kog razloga? Da li postoje neka pitanja u vezi kojih imate jaka politička osećanja?

O: Pisati o velikim savremenim političkim pitanjima mi je izuzetno tesko, jer ja stvaram iz maloga, iz detalja. Ali mislim da ukoliko je pesnik osetljiv na svetske probleme, ta će se osetljivost prikazati kroz njegove ili njene pesme. Na primer, ukoliko se pesnik plaši ideje o nuklearnom ratu, pesma o vazni sa narcisima može na neki način da pokaže ova osećanja.

P: Pretpostavljam da ste u pravu, da smo izbombardovani lošim vestima o svim vrstama prirodnim i neprirodnim katastrofama, da smo zaboravili da je posao pesnika da posmatra male stvari koje su tako bitne u našim životima, te ih često previdimo. Istoričari čuvaju ove velike dogadjaje od zaborava. Naš je posao da posmatramo detalje, i da ih očuvamo kao što ste Vi uradili sa heklanom kapom koju pominjete u u kreativnoj ne-fiktivnoj knjizi, Lokalna Čuda (koju sam čitala sa velikim zadovoljstvom poslednjih dana, ili kao primer voštanog plesa!) Mnogi pesnici su se prihvatili kreativne ne-fikcije i pišu sopstvene knjige. Zašto?

O: Opis, detalj… poriv da se sačuvaju čudni, neobični dogadjaji u našim životima. Ili možda se to dešava jer smo prestali da pišemo pisma jedni drugima.

P: Da li ste ikada bilo u inostranstvu? Ukoliko jeste, kada i gde? Ukoliko niste, gde biste voleli da odete, ukoliko biste uopšte hteli da putujete, jer, naime, znam da ne volite da putujete.

O: Bio sam samo do Karipskih ostrva. Hteo bih dalje da putujem, ali ne dok ne vidim sve što me interesuje u SAD-u.

P: Kako ste odlučili da napišete Lokalna Čuda, i zašto je knjiga podeljena u četiri godišnja doba?

O: Godišnja doba su vrlo izdefinisana ovde kod nas u Nebrasci, a i uvek sam voleo knjige koje prate sezone. Napisao sam Lokalna Čuda bez svesti da pišem tu knjigu. Pišem po malo svakog dana a nešto od toga je i proza. Sklapanje knjige je za mene obično tako, malo radim svakog dana i to me uputi tamo gde me uputi. Nikada nisam napravio i sledio plan za knjigu.

P: Da li ste pisali delove Lokalnih Čuda u različitim periodima Vašeg života i potom ih sve sastavili? Da li su možda ove vinjete jednostavno neodgovarajuće da budu pisane kao pesme (mada je jezik u ovoj knjizi veoma poetičan)?

O: Nije toliko stvar u tome da te vinjete nisu odgovarale poeziji, već sam hteo da koristim prozu, ma koliko ona poetska bila. Jedan od razloga zašto je knjiga toliko uspešna je što se radi o prozi, koja nije toliko zastrašujuća kao poezija.

P: Sada pošto se probali sa pisanjem ne-fikcije, zašto ne biste jednostavno pisali i izdavali knjige za decu, o čemu ste sanjali i maštali kada ste bolovali od upale pluća - kao na primer Kralj: Pas severa?

O: Jer je prava stvar sanjati o pisanju knjige, a ne samo njeno pisanje.

P: Volela sam život u Linkolnu, u Nebrasci. Podseća me na oblast blizu Aleksinca u Srbiji, odakle su moji roditelji i gde su se moji preci bavili zemljoradnjom. Ja sam, naime, i nasledila jednu od njihovih poseda. Kako ste se Vi odlučili da živite tamo gde ste živeli 80tih godina?

O: I ja volim Nebrasku, i volim da boravim na selu okružen malim brojem ljudi, sa mnogo ptica i divljih životinja oko sebe.

P: Da li vam je bilo bitno da živite daleko od Eimsa, u državi Ajovi, gde ste rodjeni?

O: Ne znam. To se jednostavno tako desilo.

P: Koje Vam je poreklo, to jeste odakle ste došli prvobitno? Da li su Vaši preci došli iz Nemačke, Češke, Bohemije...?

O: Moji su uglavnom Nemci, mada mi je deda po majci bio Švajcarac. Preci moga oca, Nemci, su došli 1749.godine iz Palatinske oblasti u Ameriku. Porodica moje majke je ovde došla oko stotinu godina nakon toga.

P: Šta ljudi iz Garlanda misle o tome što ste postali slavni? Da li su toga uopšte svesni?

O: Čini mi se da im se to dopada.

P: Da li ste prvo počeli da se bavite slikanjem ili pisanjem poezije i koliko su, po Vama, ova dva oblika izražavanja slična? Šta možete sa jednim da uradite a ne i sa drugim?

O: Mislim da sam prvo počeo da slikam, a jedina sličnost koju uočavam jeste da su moje pesme vrlo vizuelne.

P: A sada par pitanja u vezi zbirke koja je dobila Pulicerovu nagradu, Radosti i Senke, kojom sam se služila ovog semestra na časovima poezije, i u kojima smo uživali moji studenti i ja (mada su prvobitno bili skeptični u vezi jos jednog belog pesnika-muškarca - oni su, naime, svi crni) ali smo naročito uživali u čitanju pesme "Kukuruz u Pavlaci." Šta možete reći u vezi neverovatne raznolikosti medju pesnicima u SAD-u danas?

O: To može biti samo pozitivno.

P: Naučila sam iz pesme “Biser” da imamo par zajedničkih stvari-naše majke su se obe zvale Vera i obe su bile šnajderke, i veoma štedljive. Na srpskom, “vera” znači “verovanje.” Bila sam do suza dirnuta pesmama
“Biser,” “Majka” i “Tegla sa dugmetima”, sećajući se sopstvene preminule majke. Ove pesme su medju najlepšim pesmama o majci koje je ikada napisao neki sin, po mom mišljenju. Naše su majke otišle, ali nama i dalje nedostaju i one i dalje utiču na sve što radimo. Kako vaša majka utiče na Vaš život i rad?
O: Ja o svojoj majci mislim svakodnevno. Ona je jako prisustvo u mom životu. Svaki put kad odem u kupovinu, na primer, čujem je kako kaže, Da li je to nešto što ti zaista TREBA, ili to jednostavno ŽELIŠ?

P: Ali ove pesme su tako uspešne jer su prepune metafora, personifikacije i stilskih figura, kao što su i mnoge druge dobro iskonstruisane pesme u ovoj zbirci. Kako vam uspeva da kombinujete veštinu i iskrena osećanja i strast i da napravite tako snažne pesme?

O: Ne znam, Biljana. Mnogo sam naučio time što sam pisao svakodnevno skoro 50 godina.

P: Šta prvo dodje, osećaj, a zatim stilske figure (u reviziji) ili obrnuto, ili sve dodje odjednom?

O: Mislim da najčešće sve dodje odjednom.

P: Neke Vaše pesme su anegdotske, kao na primer “Tašna sa Perlicama.” Kako znate da neka anegdota više odgovara jednoj pesmi od druge?

O: Ima nekih anegdota koje se bave zaista dubokim temama, a ta pesma upravo se i time bavi. Imam običaj da budem kritičan u vezi anegdotske poezije koja se bavi samo prepričavanjem neke smešne priče.

P: Čini se da se pesme koje su povezane sa umetničkim slikama, kao što je “Četiri slike Vinslou Homera o gradjanskom ratu” pojavljuju u repertoaru gotovo svakog (američkog) pesnika. U toj pesmi vi tvrdite da “je jedan deo umetnosti i umetnost/ čekanja” da se pojavi Muza. Kako vam se javi ovakva vrsta pesme?

O: Video sam te slike u jednom časopisu, i počeo o njima da pišem gotovo pre nego što sam primetio šta radim. Homer je bio sjajan slikar.

P: Da li je moguće predavati veštinu pisanja studentima i kako se može naučiti da se stvore tako efektne književne stilske figure, osim čitanjem i pisanjem mnogo pesama?

O: Mislim da neko ko nije podaren metaforičkim umom ne moze da nauči da koristi metaforu prirodno. Imao sam studente koji su me pitali, Zar ne mislite da ovde treba da stavim metaforu? Na to se uvek naježim, jer metafora nije nešto što jednostavno izvučete iz kutije i strpate bilo gde. Mora da se pojavi na prirodni način i spontano da bi bila efikasna.

P: A sada poslednja dva pitanja: sada kako ste Pesnik Laureat već gotovo godinu dana, šta ste postigli za to vreme, i sta mislite o toj poziciji?

O: Moje najveće i mozda najbitnije postignuće je to što sam ustanovio kolumnu u novinama, nazvanu Američki zivot u poeziji. Na taj način dosežemo milione čitaoca.

P: Koji su vam planovi u vezi budućih pesama, knjiga, čitanja, predavanja?

O: Nisam pravio planove. Bio sam previše zauzet. Kada se sve ovo okonča, nadam se da ću nastaviti da provodim dane mirno i u razmišljanju. A onda će se možda pesme i vratiti. Ovih dana imam veoma malo mira da bih mogao da pišem, i to mi nedostaje. Ali isto tako, bitno mi je da budem valjan Pesnik Laureat.

P: Kako Vam je sada zdravlje?

O: Dobro. Prošlo je sedam godina i smatra se da sam izlečen. Zaista sam imao sreću.

P: Imam samo još jedno pitanje....Da li su Vaša dela ikada prevodjena? U koje jezike? Kao zbirka ili kao pojedinačne pesme?

O: Do sada nije bilo prevoda, koliko je meni poznato, mada jedna žena-prevodilac ovde radi na nemačkoj verziji Radosti i Senka.

Sa engleskog prevela Elizabeta Ivović Holt


TED KUZER

MAJKA

Već je sred aprila, i divlje šljive
cvetaju pored puta, čipkasto belo
naspram raskošnom, zanosnom zelenilu
nove trave i prašnjavim, uvenulim, crnim
spaljenim jarugama. Bez lišća, za sada,
samo fine zvezdaste latice
pupoljaka, slatke sa svojim večnim mirisom.

Na današnji dan se puni mesec dana da te već nema
i propustila si tri kiše i jedno celonoćno
tornadsko bdenje. Sedeo sam u podrumu
od šest do osam dok su se debeli prolećni oblaci
prevrtali, tutnjajući istočno, a onda je zapljuštalo,
oluja koja je hodala nogama munje,
vukući svoj kudrav stomak preko polja.

Poljske ševe su se vratile, i zebe
se prerušavaju iz zelenog u zlatno. Iste one
dve guske su došle do bare opet ove godine,
dozivale se preko drveća i pljuskale se dole u vodu.
Nikada se ne gnezde, ali ostaju nedelju dve
a onda odu. Božuri su porasli, crveni izdanci
gore u krug kao rođendanske sveće,

jer ovo je mesec mog rođenja, kao što znaš,
najbolji mesec da se rodiš, zahvaljujući tebi,
sve je spremno da pukne od života.
Neće više biti novih flanelskih noćnih košulja
sašivenih na tvojoj staroj, crnoj Singerici, ni čestitke za rođendan
sa adresom napisanom drhtavom ali poslovnom rukom.
Pitala si me da li bih bio tužan kad se to desi,

i ja jesam tužan. Ali perunike koje sam preneo iz tvoje kuće
sada u prašnjavim, suvim pesnicama svojih korena drže
zelene noževe i viljuške kao da očekuju večeru,
kao da je proleće gozba. Zahvaljujem ti se na tome.
Da me nisi naučila kako da gledam
na svet, da vidim život kako se dešava u svemu,
zauvek bih morao biti usamljen.

©2004 Ted Kooser. Delights and Shadows. Port Townsend: Copper Canyon Press, 2004.


TED KUZER

OTAC

19. maj, 1999

Bilo bi ti danas devedeset sedam godina
da si poživeo, i svi bismo bili
nesretni, ti i tvoja deca,
vozeći te od klinike do klinike,
jednog prastarog, uplašenog hipokondra
i njegovog isprepadanog sina i kćer,
koji pitaju za pravac, pokušavaju da pročitaju
zamršene, izbledele karte izlečenja.
Ali sa nepovređenim dostojanstvom
nema te dvadeset godina,
i radujem se zbog toga u ime svih nas, mada
mi nedostaješ svakog dana-kucanje srca
ispod tvoje kravate, tvoja ruka
obuhvata zadnji deo moga vrata, Old Spajs*
u vazduhu, tvoj glas uveseljen u pričama.
Na ovaj dan svake godine voleo si da nam priprovedaš
da je u trenutku tvog rođenja
tvoja majka pogledala kroz prozor
i videla jorgovane u cvatu. E pa, danas
jorgovani cvetaju u baštama pored kuća
po celoj Ajovi, i dalje ti žele dobrodošlicu.

*Old Spajs-mirris kolonjske vode

©2004 Ted Kooser. Delights and Shadows. Port Townsend: Copper Canyon Press, 2004.

TRANSLATED BY: BILJANA D. OBRADOVIĆ WITH ELIZABETA IVOVIĆ HOLT

 

DRAGOSLAV MIŠIĆ

KAD BI SIZIF BIO SRBIN

Kad bi Sizif bio Srbin
Našao bi slugu

Umesto njega
Kamen da gura

A on bi u potaji
Rujno vino pio

I za spoljni svet
Mučenik Sizif bio


KONTRAARGUMENT O SIZIfU

Sizif nije bio Srbin
Mada su na otoku Golom
Srbi gurali kamenje

Sizif nipošto
Nije bio Srbin

I kad gura svetlost
Srbin stane na pola puta,

Kamen bi sigurno
Niz brdo strmeknuo

O Tantalu kao Srbinu
Već se može govoriti


SIZIF JE ZA GINISA

Kod Sizifa svako za sebe
Po nešto može da nadje

Ničiju misao
Hladnom ne ostavlja

Ne dao bog da udje
Djavo Sizifa u vas


 Крај странице